Niste se naspavali pritisnuti brigama jer računi pristižu, a po glavi vam se vrzma strah od otkaza. Susjed iznad vas noćni je tip i još k tome bučan. Usto, budilica je neumoljiva, zvoni jer dijete mora u školu. Vratit će se doma s tko zna kakvim ocjenama i (opet) nekom pozivnicom za dječji rođendan. Nemate više ni ideja ni novca za sve te silne poklone, a i vaše dijete treba gomilu toga. Dosta vam je svega. Sjedate u auto, nakon rada od kuće svi su se vratili na radna mjesta, a s time su se vratile i prometne gužve. Ne može se čovjek ni na cesti malo ispuhati, da mu bude lakše... Kasnite, naravno. I baš vam se sad ovaj lik našao ubacivati bez žmigavca. Što si on umišlja? A ovaj? Zna li on stisnuti gas? Zbog njega ste zaglavili na crvenom... Jasno je kao dan – morate i jednome i drugome reći što ih ide, što glasnije i što sočnije. Lijepo ste im sve skresali u lice, onako zaštićeni limom i staklom vlastitog automobila, i odmah sebi djelujete manje nemoćno, manje jadno. Ma, pravi frajer! Problem je tek u tome što je ta vaša slika o sebi tek privid koji skriva iskompleksiranog vozača nesposobnog da probleme riješi onako i ondje gdje bi se trebali rješavati. Dodatan problem nastaje kad tao nabrušeni naletite na nekoga tko vam je karakterno sličan, ali i s dozom agresije koja ga potakne da se svojim autom zaleti u vaš ili da razmakne to staklo koje vas dijeli kako biste se bolje čuli, a potom i osjetili čija je šaka tvrđa. Možda razmijenite iskustva i oružju koje i jedan i drugi volite držati u autu.
Pregazio ga i otišao
Žalosna je činjenica hrvatskog društva da je postalo uobičajeno da se nakuplja agresija i ispoljava u prometu, gdje bi vozač zapravo trebao biti koncentriran i smiren. Sve su češće scene poput nedavne, kad su se dva vozača, nakon što je jedan drugome u Novom Zagrebu oduzeo prednost, potukla na cesti. Potom se 26-godišnji vozač Opela vratio u auto, krenuo, automobilom udario 38-godišnjakov Audi, pa pojurio dalje. Vozač Audija krenuo je za njim. Opet su se našli na idućem semaforu, gdje se nastavila svađa i naguravanje. Tko je tu prav, a tko kriv, teško je reći čak i nakon gledanja videa, snimljenog tom prilikom. Stručnjaci kažu da su u očima suda obojica krivi – i onaj koji je počeo i onaj koji je pristao sudjelovati u sukobu. Iz PU zagrebačke protiv oba su vozača podnesene prijave za naročito drsko ponašanje, a vozača Opela čeka i prijava zbog oštećenja tuđe stvari.
Nekultura vozača i agresija za volanom među čestim su uzročnicima nesreća. Prema zakonu i dobroj prometnoj kulturi vozač ne smije sam istjerivati pravdu na cesti odnosno ne smije „glumiti policiju“. Ako vam netko oduzme prednost naglim ubacivanjem ispred vas, kao uzoran i kulturan vozač dužni ste pokušati izbjeći sudar odnosno odmaknuti se od toga vozila kočenjem. Ako taj vozač to ponavlja i namjerno vas izaziva, ne smijete prihvatiti obračun, nego zaustaviti automobil na prigodnom mjestu i pričekati da se to vozilo udalji – pojašnjava Goran Husinec, stalni sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila te plovila. Husinec dalje navodi da je u gradskoj vožnji u situaciji koja prijeti da će eskalirati u sukob najbolje skrenuti u neku ulicu – kada je vozilo s agresivnim vozačem ispred vas – i tako izbjeći sukob. Ne postupite li tako, a dođe do sudara, osiguravatelj vjerojatno neće htjeti isplatiti štetu jer će navesti da ste prihvatili obračun na svoju odgovornost.
- Ako vam netko autom prepriječi put i izađe iz vozila željan fizičkog obračuna, vozilom se pokušajte udaljiti unatrag, ako je to moguće. Ako nije, zatvorite prozore i zaključajte vrata. Time ste jasno dali do znanja da ne želite sukob i zovite policiju. Ako vam ta osoba razbije staklo, što je vrlo teško, onda su stečena sva prava na nužnu obranu. Dakle, onda možete poduzeti sve radnje kako biste spasili svoj život koji je ugrožen. Pri tome se uvijek držite definicije nužne obrane, a ona je: „Nužna obrana je ona obrana koja je nužna i prijeko potrebna da bi se odbio protupravni napad koji je stvaran i koji traje“ – detaljno savjetuje Goran Husine kako se ponašati zaprijeti li vam agresivan vozač.
Fizički okršaji vozača nisu hrvatska specifičnost. Posljednji zvučan zabilježeni slučaj onaj je prošlomjesečni, kad je – po kazivanju svjedoka – u Brčkom 37-godišnjak oduzeo prednost 22-godišnjem vozaču, zbog čega je došlo do prometne nesreće. Vozači su izašli iz automobila, posvađali su se, pa se mlađi vratio u auto te pregazio i usmrtio starijeg. Nakon toga se samo odvezao kao da se ništa nije dogodilo.
Situacija u kojima dođe do stvarnog fizičkog okršaja vozača ima sve više, ali, srećom, u Hrvatskoj im broj još nije alarmantan. Ili ipak jest? Teško je točno reći. To možemo samo procijeniti, jer tučnjavu vozača na cesti policija statistički ne evidentira zasebno, već kao narušavanje javnog reda i mira.
- To sve ide u domenu javnog reda i mira. Teško je sada izdvojiti koliko se prijestupnika potuklo ispred kafića, a koliko nakon svađe u prometu. Preporuka je u takvoj situaciji prijaviti nasilnika policiji, dakle, zapisati registarske oznake i zvati policiju. Napadnuti vozač vjerojatno će trebati svjedočiti na sudu, ali to je puno pametnije nego upuštati se u sukob. Isti je savjet i za pješake koje ugrozi nasilni vozač – prijavite policiji, mi ćemo provesti istraživanje i ako se utvrdi osnova podnosi se prijava.
Prijavom policiji izbjegavate puno goru situaciju i konflikt. Iz naizgled banalnog slučaja može nastati puno veća šteta. Nije dobro uzimati pravdu u svoje ruke – rekao je Josip Mataija, voditelj Službe za sigurnost cestovnog prometa MUP-a.
Analizirajući u medijima zabilježene slučajeve tučnjave između vozača,zaključujemo da je glavni okidač nemogućnost usuglašavanja oko prvenstva prolaza. Drugo mjesto drži borba oko parkirnog mjesta. Kad na ta dva 'razloga' gledate s odmakom, zar zaista vrijedi nekoga ozlijediti ili ubiti – ili biti ozlijeđen ili ubijen – zato da biste prvi skrenuli ili prvi se parkirali? Djeluje apsurdno, zar ne? A ipak se sve češće događa. Nameće se pitanje jesu li nekulturan i agresivan vozač dva različita tipa ili je prvi 'evoluirao' u agresivca?
Teško je reći. To mogu biti isti, a mogu biti i posve različiti tipovi. Ima onih koji su samo verbalno agresivni, a nikada ne bi izašli iz automobila i potukli se. Ali to se unaprijed nikada ne zna, odnosno zna se samo kod osoba koje su izrazito agresivne. Kod većine ljudi ne može se znati, jer je kod većine agresivnost kompulzivna kategorija. Većina ljudi sama sebe iznenadi u tim situacijama, jer odjednom izgube kontrolu nad svojim ponašanjem, reagiraju impulzivno – pojasnila je Mirjana Krizmanić, istaknuta hrvatska psihologinja. Navodi da se takvi problemi najbolje rješavaju odgajajući djecu tako da ne budu agresivna, dakle onda kad je za to vrijeme, dok odrastaju. Kad već odrastu u agresivne ljude, teško je kontrolirati agresiju, pogotovo kod onih koji se i ne žele kontrolirati.
- Problematično je ako ljudi nisu stekli kontrolu nad vlastitim ponašanjem i emocijama onda kad je za to bilo vrijeme, dok su odrastali – smatra M. Krizmanić.
Gledajući u prometu vozače oko sebe, čini mi se da je dosta onih koji nisu stekli kontrolu sami nad sobom, što je zabrinjavajuće jer greške u prometu mogu rezultirati ozbiljnim posljedicama, gubitkom života, invaliditetom.
- U posljednje vrijeme učestali su sukobi vozača na cesti jer su vozači uvjereni da mogu uzimati pravdu u svoje ruke. Misle da će se olako izvući od zakona. Vozači se vode mišlju 'ako mene ne štiti sustav u koji ne vjerujem, uzet ću stvari u svoje ruke pa ću ja provoditi zakon umjesto policije, državnog odvjetništva i suda'. To je pokazatelj nekulture ljudi koji su došli u gradove, a zadržali su navike koje su vladale u malim sredinama iz kojih su došli, a gdje je pravosudni sustav slabiji. Kada prijeđu slovensku granicu, isti ti ljudi naglo popravljaju svoje ponašanje jer znaju da ih za napad na drugog vozača čeka zatvorska kazna, što je normalna stvar u razvijenim europskim zemljama. U Hrvatskoj svatko ima neku „vezu“ na koju računa ili ima novca za dobrog odvjetnika pa je onda hrabar i bahat jer zna da ga novac može spasiti od zatvora. To je, nažalost, hrvatska stvarnost – kaže sudski vještak Goran Husinec.
Osobno nisam doživjela da mi zbog nesuglasica u prometu doleti šaka u zube, ali jesam izguravanje s prometnice za što ni danas ne znam čime je bilo potaknuto. Vjerojatno se mladiću nije svidio automobil koji sam vozila. Nemam drugog objašnjenja, jer niti smo vozili jedno pored drugoga, niti ga poznajem. Dojurio je odostraga, pokušavao me udariti bokom o bok vozila, uspjela sam mu na raskrižju pobjeći, izbjegavši sudar. Nasilnik je odjurio dalje. Čista demonstracija sile! Druge dosadašnje incidentne situacije svode se – vjerojatno kao i kod većine vozača – na oduzimanje prednosti, nepristojno gestikuliranje, spominjanje rodbine, naglo kočenje ispred mog automobila. Iz pješačkog kuta, tu su nepropuštanje preko ceste usprkos pješačkom prijelazu i zalijevanje vodom nakupljenom uz rub prometnice.
- Kada ste u svojstvu pješaka te se krećete zebrom, a vozač vas ne želi pustiti da prođete, morate stati kako vas automobilne bi ozlijedio. Nikako ne biste trebali nasilno ostvarivati svoju prednost ili još gore udariti u auto nogom jer ćete u protivnom odgovarati za oštećenje tuđe stvari – savjetuje Goran Husinec pješacima.
Ključno je tko će prije...
Iz dosadašnjeg vozačkog iskustva, vozači češće oduzimaju prednost, ali vozačice su te koje će prednost rjeđe ustupiti. Iako taj mali znak kulture i uvažavanja drugog vozača – dopustiti mu da se prestroji ispred tebe nakon što je pristojno upalio žmigavac – nikome ne bi trebao biti problem. Gotovo svakoga dana svjedočim činjenici da je nepremostivi problem suzbiti vlastiti ego, aktivirati zrnce pristojnosti i pustiti drugog vozača da se prestroji u prometu. Sve to ukazuje na kronični nedostatak prometne i osobne kulture jer se upravo taj – realno, zahtjevan i sveobuhvatan dio ljudske ličnosti – godinama sustavno zanemaruje.
Iz Ministarstva unutarnjih poslova navode kako društvo, da bi se stanje sigurnosti u cestovnom prometu podignulo na višu razinu, mora uložiti znatno više napora u poboljšanje prometne infrastrukture i razvitak prometne kulture. Od tri bitna čimbenika za sigurnost prometa – sudionici, vozila i ceste – prometna kultura svih sudionika, a osobito vozača, najbrže može utjecati na smanjenje tragičnih posljedica. U usporedbi s druga dva čimbenika, u nju je potrebno uložiti i najmanje novca. Josip Mataija smatra da bi promet trebalo gledati kroz prizmu cjeloživotnog učenja.
-Teško je ako netko do 16-17 godina života nije stekao osnove prometne kulture. S tim bi obrazovanjem trebalo početi puno ranije – govori Mataija. MUP već niz godina sugerira potrebu uvođenja prometne kulture kao zasebnog predmeta u osnovne škole. Nažalost, Ministarstvo obrazovanja smatra da je djecu dovoljno kroz više predmeta periodično podučiti osnovnim prometnim pravilima, nastavno na MUP-ova ciljana predavanja početkom školske godine. Da sva djeca mogu računati na roditelja s barem prosječnom prometnom kulturom i znanjem prometnih pravila, možda bi i bilo dovoljno. U uvjetima jako niske kulture nacije – i prometne i generalne – kojoj svakodnevno svjedočimo, to jednostavno nije dovoljno.
Treba postaviti pitanje zašto građani počinju glumiti policajce i suce? Da li su navedeni možda zakazali?