Nuklearna utrka za dio svemira između Zemlje i Mjeseca

Pod imenom Demonstration Rocket for Agile Cislunar Operations ili DRACO razvija se raketa s motorom na termonuklearni pogon. Razvija je američka vojna razvojna agencija DARPA, a kada bude gotova njome će upravljati US Air Force, odnosno američke vojne zračne snage. Što je samo po sebi zanimljivo, jer je namjena DRACO-a slanje satelita u svemir, odnosno cilj je stići brže, dalje i jeftinije nego što se to moglo do sada konvencionalnim raketama. Taj motor koristi manji atomski reaktor na uranij koji proizvodi toplinu, kojoj je pak zadatak zagrijavanjem pretvoriti tekuće gorivo, vodik, u plinovito stanje te na taj način napraviti potisak nakon što ga se potisne kroz mlaznicu smještenu na kraju letjelice.

Projekt “reaktor na raketi”

Amerikancima je cilj da prvi postave letjelicu u prostor između Zemlje i Mjeseca prije nego što to uspiju Pod imenom Demonstration Rocket for Agile Cislunar Operations ili DRACO razvija se raketa s motorom na termonuklearni pogon. Razvija je američka vojna razvojna agencija DARPA, a kada bude gotova njome će upravljati US Air Force, odnosno američke vojne zračne snage. Što je samo po sebi zanimljivo, jer je namjena DRACO-a slanje satelita u svemir, odnosno cilj je stići brže, dalje i jeftinije nego što se to moglo do sada konvencionalnim raketama. Taj motor koristi manji atomski reaktor na uranij koji proizvodi toplinu, kojoj je pak zadatak zagrijavanjem pretvoriti tekuće gorivo, vodik, u plinovito stanje te na taj način napraviti potisak nakon što ga se potisne kroz mlaznicu smještenu na kraju letjelice.

Projekt “reaktor na raketi”

Amerikancima je cilj da prvi postave letjelicu u prostor između Zemlje i Mjeseca prije nego što to uspiju Kinezi. Trebao bi to biti satelit, jedan ili više njih. Ovo DARPA-ino istraživanje nije novo, lani su u svrhu rane studije održivosti projekta odvojili deset milijuna dolara. Ove godine za razvoj nove rakete, odnosno prvih njezinih komponenti, ide 21 milijun.

– DRACO će biti termonuklearni sustav temeljen na niskoobogaćenom uranu, navode u DARPA-i, što će biti rezultat njihova programa koji je počeo pod imenom ROAR, Reactor on a Rocket, odnosno ‘reaktor na raketi’.

No nije DARPA jedina agencija koja radi na takvom konceptu, raketom na termonuklearni pogon bavi se i NASA. I tu se koristi samo pet do 20 posto obogaćeni uranij-235. Taj je element uobičajeno gorivo za komercijalne reaktore, za te se potrebe obogaćuje tri do pet posto. S druge strane, nuklearni pogon koji koriste nosači aviona američke vojne mornarice idu na U-235 koji je obogaćen čak 90 posto.

Kineski paravan za vojsku

Nije ništa neobično da je raketa koju razvija DARPA namijenjena upravo vojsci, jer osim što je riječ o vojnoj razvojnoj agenciji, prostor između Zemljine orbite i Mjeseca mnogi u američkoj vojsci drže novim visokim bojnim poljem te se boje da će ga prije njih zauzeti Kina. Kao razlog takvom razmišljanju navode iznimno ambiciozan kineski svemirski program kojemu je cilj što skorije osvajanje Mjeseca.

U skladu s takvim razmišljanjima, zapravo je civilni program paravan za vojne aktivnosti, odnosno primat u militarizaciji svemira. NASA-in je cilj malo ambiciozniji, američka civilna svemirska agencija želi što je prije moguće stići do Marsa, a nova termonuklearna raketa trebala bi biti temelj tog uspjeha.

– Mislimo da je riječ o ključnoj tehnologiji jer omogućuje brži prijevoz. Ako možemo smanjiti vrijeme stizanja na Mars za 30 do 60 dana, to će smanjiti i vrijeme izloženosti posade radijaciji za vrijeme putovanja, rekao je Joe Cassidy, NASA-in inženjer iz programa razvoja motora.

Ovakve zamisli nisu ništa novo, takvi se pogoni na inženjerskim stolovima nalaze još od 50-ih, no visoke cijene izvedbe i manjak potražnje spriječili su realizaciju pa nismo do sada vidjeli tako pogonjenu letjelicu. Nova svemirska utrka omogućila je da se takvi projekti konačno razviju. Kao i uvijek kod nuklearne energije, važna tema je sigurnost jer, logično, termonuklearni pogoni nisu još isprobavani u svemiru pa nije jasno što bi se dogodilo uslijed udara ili sudara u svemiru, odnosno topljenja reaktorske jezgre. Pitanje je bi li tada nuklearno gorivo završilo na Zemlji i u kojoj količini.