Dugo neki hrvatski proizvod nije privukao toliko svjetske pažnje kao SCUM, brutalna igra preživljavanja smještena na golemu otvorenu mapu u kojoj se igrači moraju suočiti s drugim ljudima, ali i golemim robotima i divljim zombijima, pri čemu su resursi svedeni na realističan i prilično užasavajući minimum.
SCUM je u suradnji s Croteamom razvio zagrebački studio Gampires, a samo nekoliko sati nakon što je postao dostupan po pristupačnoj cijeni manjoj od 20 dolara, postao je globalno najgledanija igra na streaming servisu Twitch. Za one koji ne prate gaming, to je ekvivalent hipotetskoj situaciji da su “Novine” Dalibora Matanića postale globalno najgledanija serija na Netflixu ili da je novi hit TBF-a postao najslušaniji na Deezeru, ostavivši iza sebe neusporedivo visokobudžetnije i razvikanije inozemne naslove.
Za one koji priznaju samo komercijalna mjerila uspjeha, nije naodmet spomenuti ni da su zagrebački momci samo u prvih pet dana prodali 650.000 kopija igre, čime su zaradili oko 11 milijuna dolara.
U čemu je tajna SCUM-a?
Kao i većina igara iz battle royale i survival žanrova, igra počinje kreiranjem vlastita lika, zatvorenika optuženog za najteže zločine koji u futurističkom televizijskom natjecanju mora ubijati da bi preživio. Već u toj početnoj fazi vidi se koliko su truda zagrebački developeri uložili u detalje koje veliki studiji “štancaju” po već uhodanim šablonama.
Baš kao u starim inačicama Fallouta, kojih se i danas sjećamo sa sjetom, sposobnosti našeg junaka itekako ovise o njegovim godinama, inteligenciji, fizičkom izgledu, a što više ponavljate neku radnju, to u njoj postajete brži i vještiji. Do savršenog lika gotovo je nemoguće doći.
Debeli će tako na početku igre biti pametniji, ali i sporiji, za razliku od nabildanih frajera kojima razmišljanje neće biti jača strana.
Kako bi se likovi zatvorenika predstavili još opasnijima i realističnijima, tvorci igre ostavili su mogućnost dodavanja neonacističkih i antipolicijskih tetovaža, ali ta je opcija nakon miniskandala po gejmerskim forumima koji se počeo prelijevati i na uglednije portale poput Kotakua početkom mjeseca ukinuta.
Nakon što stvorite svoj lik, on se pojavljuje na poprilično velikoj mapi dimenzija 12x12 kilometara čija je virtualna stvarnost inspirirana stvarnim lokacijama na hrvatskoj obali. Borove šume, more, kamene kuće, trobojnica s grbom... sve je tu kao u pjesmama Miše Kovača, a sretniji će nabasati i na bocu pelinkovca, što će razveseliti svakog domaćeg igrača koji je odrastao na stereotipnim američkim pucačinama i pikseliziranom viskiju.
Možda se čak javi i iluzija blage prednosti pred strancima kojima imena mapa Tisno, Mirkovci ili Prkno (!) u ovoj igrici neće puno značiti. Ono što nas definitivno ne podsjeća ne ljetovanje i prekrasni Jadran su zombiji koji kao u češkom hitu DayZ tumaraju selima čekajući svoje žrtve. Baš kao i igrača, zombija ima debelih, mršavih, spretnijih i nespretnijih, a ubit ćete ih ovisno o tome jeste li si ranije stvorili lik koji se dobro tuče, barata puškama ili je najbolji kada u ruci ima vile i lopate.
Crijeva ne opraštaju
Prava inovacija vidljiva je kada počnemo govoriti ne samo o fizičkom, nego i o fiziološkom stanju lika. Kreatori igre, naime, odlučili su poštovati sve zakone fizike i biologije, pa su kao važnu komponentu igre uključili i stvarne ljudske potrebe s kojima smo se, doduše u mnogo benignijem okruženju, kao klinci susretali u popularnoj igri SIMS.
Vaš lik tako može biti umoran jer ga niste stavili da spava, može ga pritisnuti velika nužda koju će obaviti u gaće budete li ga ignorirali, a previše loše hrane ili sokova natjerat će ga i na povraćanje. Ali kako znati što je loša hrana? Dečki iz Gamepiresa i Croteama i na to su mislili.
U posebnom odjeljku vašeg inventara možete pratiti sve nutritivne vrijednosti hrane koju jedete, rad vašeg srca i disanje te ostale tjelesne funkcije koje nas čine spremnijima ili nespremnima na akciju. Iako je ulaziti u takve detalje zbilja impresivno i pohvalno, inzistiranje na realističnosti ponekad ubija igrivost i zabavu, pogotovo u virtualnom svijetu u kojem je svaka vrećica čipsa dragocjena, a dugotrajno traženje hrane i stvari potrebnih za napredovanje čista je muka.
Ako se do sada niste susreli s ranim inačicama igre, pripremite se da prvih pola sata potrošite na dugo trčanje prirodom, a kada dođete do ozbiljnijih tragova civilizacije, na mukotrpno traženje bilo kakvih upotrebljivih stvari po kućama. S obzirom na to da u narančasto zatvorsko odijelo ne stane puno toga, slojevito oblačenje majica dugih i kratkih rukava, jakni i kabanica omogućit će vam nošenje više dragocjenosti.
Dječji ruksaci pravo su malo blago, kao i one grozne torbice oko struka, a jednom kada posjetite vojnu bazu i nađete pravu borbenu opremu, postajete bog. Međutim, do toga vas čeka frustrirajuće kopanje po desecima ormarića u kućama iz kojih ponekad izađete samo s iglom i koncem.
Brački vepar umjesto čipsa
Nije naodmet spomenuti da sjajno prenesenim krajolikom otoka Brača trčkaraju divlje životinje poput srna i veprova, a one će vam dobro doći ako s grickalica poželite prijeći na kvalitetniju hranu koja će unaprijediti vašu fizičku spremu. Ali prvo morate naučiti kako napraviti logorsku vatricu za koju vam, naravno, trebaju drva koja morate sami posjeći, a za to vam pak treba sjekira ili nož, a za to vam treba... shvatili ste koliko daleko ide realističnost SCUM-a i zašto sada svi govore baš o ovoj igri.
Iako uz vas na mapi preživljavaju još deseci igrača, nećete ih lako pronaći, a kada ih sretnete, nadajte se da nisu imali sreću pri pronalasku oružja jer jednom kada umrete, vaš će lik oživjeti na slučajno odabranoj lokaciji, i to bez ijedne stvari koju ste nosili.
Udruživanje s drugim igračima zato je ključno za preživljavanje i napredovanje. Tu ujedno i počinje prava zabava zbog koje se uz SCUM itekako mogu provesti sati, a kada bude malo bolje optimizirana, užitak igranja dodatno će narasti.
Zaključno, s obzirom na to da dolazi iz malene Hrvatske, za SCUM je čudo da je uopće postao išta konkretnije od same ideje, a globalni uspjeh igre (kakav ne pamtimo od Croteamova Serious Sama) golema je stvar ne samo za njezine autore, nego za cijelu hrvatsku developersku scenu. Igra je još u fazi prilagodbe, ali već je jasno da su pred njom velike stvari.
>> Pogledajte video - Ovo su mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
svaka čast ekipi i na prodanoj količini ! Sam radim mape za neke igre ...i znam koliko su truda ubacili svi skupa u to. Inaće žanr igre mi je katastrofa - dosta mi je više tog ubijanja u igrama ali očito svijet sve više i više bolestan !!