'Već ulazimo u emotivne veze s umjetnom inteligencijom, a da toga nismo ni svjesni'

Sutra će se u prostoru Zagrebačkog inovacijskog centra na Zagrebačkom velesajmu održati konferencija AI4Good: Društvo budućnosti čiji je cilj potaknuti raspravu o korisnoj primjeni umjetne inteligencije za održivi rast društva razvojem konkretnih projekata. Jedan je od panelista dr. sc. Igor Mikloušić, evolucijski psiholog. Kako se o umjetnoj inteligenciji u nas govori u nekakvom futurističkom kontekstu, ta je konferencija bila prava prilika da intervjuiramo dr. Mikloušića koji je među rijetkim psiholozima koji se bavi ovom tematikom, a koja neminovno donosi promjene u svijetu.


Tribina na kojoj sudjelujete u ponedjeljak zove se Umjetna inteligencija i društvo bolje budućnosti. Možemo li doista biti sigurni da će biti riječ o boljoj budućnosti?

Temeljno je to pitanje koje se, vjerujem, svima mota po glavi, no odgovorno tvrditi jedno ili drugo bilo bi u najmanju ruku – neodgovorno. Ne samo zato što je čak i bliska budućnost često nepredvidiva više nego što si želimo priznati nego i zato što razmišljanje o svijetu kao nečemu što je fundamentalno dobro ili fundamentalno loše ne odražava stvarnu prirodu svijeta koji nas okružuje. Volimo kategorizirati stvari, stvarati moralne sudove, no dati jednostavan odgovor na ovako kompleksna pitanja jednostavno nije moguće i vjerujem da je upravo to nešto o čemu ćemo razgovarati na tribini. Primjerice, kratkoročni problemi poput mogućeg nestanka poslova i velikog gubitka radnih mjesta mogu rezultirati dugoročno većim blagostanjem, i to smanjenjem potrebe za radom i efikasnijim radnim vremenom koje će ljudima donijeti više slobodnog vremena za jednaku kompenzaciju.

S druge strane, moguće kratkoročne koristi koje dobivamo komoditetima koje nam pruža tehnologija kao što su primjerice hrana, socijalna interakcija, zabavni i informativni sadržaji svjetonazorski prilagođeni našim preferencijama, pa čak i romantični partneri dostupni s pomoću aplikacija, mogu nas dugoročno pretvoriti u nesretne osobe, bilo zbog smanjivanja fizičke aktivnosti, unosa prevelike količine kalorija, gubitka socijalnih vještina i uzrokovanja nesposobnosti da se nosimo sa životnim izazovima ostavljajući nas bez osjećaja vlastite vrijednosti i postignuća koje dolazi upravo nadilaženjem životnih prepreka i izazova.

Kako bi se stvorila ta bolja budućnost?

Popis tehnoloških pomaka prema boljoj budućnosti koju je donijela tehnologija ili umjetna inteligencija praktički je beskrajan. U pogledu sigurnosti, tehnike prepoznavanja lica čine praćenje i pronalaženje kriminalaca i potencijalnih sigurnosnih prijetnji jednostavnijima, složenim simulacijskim modelima uspijevaju predvidjeti opasnosti, primjerice, vjerske radikalizacije ili izbijanja prosvjeda, revolucija ili terorističkih napada. Na isti način umjetna inteligencija može predviđati lokacije i vjerojatnosti izbijanja epidemija te pružati najučinkovitije modele njihova suzbijanja vladama i lokalnim upravama. Da ne spominjemo koliko su sustavi umjetne inteligencije doprinijeli i ranoj i pouzdanoj dijagnostici, liječenju i monitoringu oporavka u različitim bolestima povećavajući uspješnost ishoda medicinskih tretmana, ali i štedeći vrijeme liječnicima i smanjujući troškove zdravstva. Uzmimo za primjer projekte na kojima trenutačno radim s partnerskom tvrtkom Prospectus research, koja je lider u razvijanju psihološki informiranih AI modela.

Prospectusov rad primjerice na simulacijskim modelima i dugoročnim projekcijama omogućava norveškoj vladi da se priprema za dugoročne demografske i ekonomske promjene koje će donijeti jedan od najvećih izazova budućnosti – globalno zagrijavanje. Uz to, drugi projekt koji također koristi spoznaje iz kognitivne i evolucijske psihologije usmjeren je na pomaganje vladama da donose zakone i regulative koje će smanjiti mogućnost ekonomskih i sigurnosnih problema u slučaju povećanih migracija, a modeli na kojima sad radimo mogu pomoći gradovima, pa čak i javnim događanjima, da simuliraju reakcije stotina, tisuća ili milijuna ljudi na temelju milijuna scenarija i identificiraju najveće sigurnosne prijetnje i probleme koji nastaju u navedenim krizama – prije nego što se dogode.

Odakle prijeti najveća opasnost zloporabe stvaranja eventualne superinteligencije – od svjetskih supersila i razvoja njihova naoružanja ili od korporacija poput Googlea ili Facebooka?

Naravno, svatko tko je čitao gore navedene primjere primjene AI za nešto dobro mogao je vidjeti i način na koji se svaka od navedenih stavki može zloupotrebljavati. Od opresivnih vlada koje mogu koristiti AI sustave da prate vaše online i offline ponašanje te prepoznaju unaprijed moguće disidente, ali i da automatiziraju procese kako bi vam ograničili slobodu ili vas čak eliminirali (postojeći AI vođeni vojni dronovi padaju na pamet), do toga da primjerice osiguravajuće kuće mogu iskorištavati prediktivnu snagu svojih AI modela da optimiziraju svoje poslovanje povećavajući premije osobama koje još nisu ništa zgriješile ili koje svoje zdravstvene ishode još ne znaju i realno ne mogu birati. Naravno, tu je i marketing koji uz ovu tehnologiju vrlo brzo može postati još uspješniji u prodaji usluga i servisa, smanjujući prostor za konzumenta da se odupre te stvarajući dugoročno štete pojedincu. U tom pogledu puno sam optimističniji da će kompanije internim regulativama, ali i osluškujući brigu konzumenata, raditi na samoregulaciji i postavljanju vlastitih moralnih i etičkih kompasa nego što će vlade za to biti motivirane.

Iako svi volimo razmišljati o zlim kapitalistima i nadati se i vapiti da „država učini nešto“, često kucamo na kriva vrata, jer vlade ne samo da mogu imati koristi od zloporabe AI, nego nemaju izravne koristi od samoregulacije kao kompanije, a često nisu predmet regulacije nekog višeg tijela kojeg bismo se trebali bojati. Moramo tu priznati da je Europska unija do sada borila iznimnu bitku protiv neetičkih poteza velikih tehnoloških tvrtki poput Googlea i Facebooka. Ipak, čini se na svoju štetu, jer autoritarni pristupi trenutačno na geopolitičkoj sceni ostvaruju zavidnije rezultate, a AI tu riskira svoju najbrutalniju zloporabu. Cijela situacija vrlo je nalik na tehnološke revolucije koje su se javile otkrivanjem i primjenom dinamita ili nuklearne energije. Pred nama je tako ponovno još jedna prekretnica. Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni zla, već je na društvu da odredi na koji će je način koristiti.

Kada govorimo o svakodnevnom životu, umjetna inteligencija već je prisutna u jednostavnim zadacima poput digitalnih pomoćnika kao što su Siri ili Cortane. Je li taj prvi val umjetne inteligencije unaprijedio naše živote, ponajprije u smislu smanjenja potrebe za socijalizacijom?

Kratak odgovor, jako malo. Ili barem, jako malo u nekoj bližoj budućnosti. Ovo pitanje u posljednje je vrijeme jako popularno, velikim dijelom i zbog knjiga poput “Superintelligence” filozofa Nika Bostroma koji razmatraju reperkusije budućnosti u kojoj postoji superinteligencija; intelekt koji je na svaki način i u svakom području, od društvenih vještina do znanja i kreativnosti, superioran čovjeku. Ovome doprinose i komentari prominentnih lidera AI poput Elona Muska koji reflektiraju Bostromove strahove od razvijanja takve inteligencije. Ipak, mi smo još godinama daleko od toga. Evo i zašto. Iako je umjetna inteligencija danas buzz word, sama „inteligencija“ o kojoj mi govorimo u tehnološkom svijetu danas nije ništa nalik ljudskoj inteligenciji. „Inteligencija“ iz „umjetne inteligencije“ danas je ograničena uglavnom na strojno ili duboko učenje. Primjerice, umjetna inteligencija i neuralne mreže danas se mogu koristiti da prepoznaju objekte na fotografijama; npr. pse ili automobile.

No, da bi to napravili, moramo im pokazati stotine, tisuće ili čak milijune primjera pasa ili automobila i u većini slučajeva bit će manje precizna nego dijete, koje nije u životu vidjelo tisućinku psa ili automobila koje je taj AI sustav procesirao. AI sustavi nemaju inherentno razumijevanje što to čini automobil ili psa, izvan prepoznavanja pravilnosti piksela s fotografije. Dijete pritom ne samo da prepoznaje psa, nego različite karikature, skice i obrise jasno prepoznaje kao pse. Pogledajte kako izgleda crtež psa djeteta od tri godine, i vama i svim njegovim vršnjacima u cijelom svijetu jasno je da je to pas. AI sustavi poput Siri ili Alexe, iako nevjerojatno sofisticirani, to su na kraju samo sustavi pronalaženja i statističkog analiziranja pravilnosti u zvuku i tekstu. I dok vaš smartfon, čini se, bolje od vas zna koja je sljedeća riječ koju ćete napisati, on je potpuno slijep kad je riječ o tome zašto se ta riječ koristi. Jedino što „zna“ je vjerojatnost da jedna riječ dođe iza druge.

No to nije inteligencija, i mi kao ljudi ne učimo tako. Nitko od nas nije naučio govoriti pamteći napamet enciklopedije i rječnike. Kognitivni moduli koji reguliraju usvajanje jezika i danas su veliki misterij, kao što je i inteligencija, a da ni ne spominjem svijest, o kojoj još pojma nemamo što točno jest. Ja ne govorim da AI tehnologija danas nije sposobna za apsolutno nevjerojatne stvari koje nadmašuju ljude u svakom pogledu ni da jednom zaista neće postati nalik na inteligenciju o kojoj govorimo kada govorimo o ljudima, no to se zasigurno neće dogoditi unutar paradigme koju sad koristimo. Unatoč često senzacionalističkim naslovima, nedavno istraživanje među AI stručnjacima pokazalo je da 92,5 posto eksperata smatra da nas superinteligencija čeka, no još daleko, daleko u budućnosti.

Puno se govori o promjenama na tržištu rada, odnosno neizbježnom scenariju po kojem će umjetna inteligencija zamjenjivati čovjeka na brojnim radnim mjestima. Jesu li, prema vašem mišljenju, takve prognoze realne?

Mislim da postoji konsenzus o tome kako će se tržište rada drastično promijeniti. Broj poslova koje ljudi mogu obavljati bolje – i jeftinije – od strojeva smanjit će se i na to se treba pripremiti. Većinom će to biti poslovi koje većina ljudi ne želi raditi, no čini se da nitko nije siguran. Prošle godine na televiziji se emitirala reklama za automobil čiji je scenarij napisao AI sustav, a i određeni broj novinskih članaka danas pišu AI sustavi, tako da se čini i da „kreativne“ grane uskoro čeka šok. Čini se da za većinu odgovornijih i kompleksnijih poslova AI ubrzati procese i smanjiti broj ljudi potrebnih da se oni obavljaju te da će se u ovom transformacijskom periodu jedan veći broj ljudi moć zaposliti upravo u tehnološkim granama. No ako ikad tehnologijom postignemo blagostanje, možemo se samo nadati da humanističku literaturu nismo izgubili, jer će pitanje preživljavanja prijeći iz „kako“ u „zašto“.

Hoće li ljudi ulaziti u emotivne veze s umjetnom inteligencijom?

Naravno. Nije nam potrebna inteligencija da bismo ušli u emotivne veze. Od najranijeg djetinjstva stvaramo emotivne veze sa svakakvim umjetnim projektima. S plišanim medvjedićima dok smo djeca, kad malo narastemo s pikselima na ekranu i muzičkim ili filmskim idolima koje nismo sreli, a kao što vidimo u posljednjih nekoliko godina, i u poznim godinama neki se ljudi ponovo emotivno vežu uz živopisne lutke. Kao što je Tom Hanks u filmu “Brodolom života” dobro pokazao, u nedostatku drugih ljudi i lopta postane prijatelj i sugovornik. Uz to, ljudi se vežu za kućne ljubimce, od pasa i mačaka do ribica i papiga. Pomoću religija ulazimo u emotivne veze s nematerijalnim osobama i bićima. Sjetite se i koliko ste se puta posvađali sa svojom navigacijom samo zbog toga što ima ljudski glas. Ukratko, već ulazimo u emotivne veze s tehnologijom i da toga nismo svjesni.


Što mislite što je vjerojatnije, odnosno je li opravdaniji strah nekih znanstvenika, među koje je spadao i Stephen Hawking, da nas umjetna inteligencija može porobiti ili se ipak može dogoditi da ćemo umjetnu inteligenciju upotrebljavati da odrađuje sve poslove, da bude neka vrsta robova ljudima, dok ćemo se mi posvetiti kreativnosti?

AI u javnosti, čini se, ima dosta loš PR. Svaka bombastična vijest, primjerice Stephena Hawkinga da bi AI mogao biti kraj naše civilizacije ili Elona Muska da je AI opasniji od nuklearnog oružja, u nama priziva slike HAL-a iz Kubrickove “Odiseje u svemiru” ili pak “Terminatora”. Djelomično, možemo razumjeti zašto. Povećanjem moći procesiranja i postavljanjem temeljnih parametara za učenje računalo može samo početi programirati način za bolje usvajanje znanja, eksponencijalno povećavajući svoje znanje i procesirajuću moć, dok u jednom trenutku procese, i smjer djelovanja te umjetne inteligencije, više ne možemo pratiti. Tada, možda čak i benevolentan cilj koji smo mu zadali na početku postane za nas poguban. Primjerice, ako stvorimo AI koji će rješavati ekološke probleme, u jednom trenutku može doći do zaključka da smo mi izvor problema te nas treba riješiti.

Karikiram, naravno, no ovakva odbjegla umjetna inteligencija – ako primijenimo principe eksponencijalnog rasta – u teoriji se može dogoditi vrlo naglo i prije nego što stignemo reagirati. Tu, naravno, često projiciramo puno svojih motivacija i strahova na strojeve, implicirajući ponekad i kako će razviti nešto nalik svijesti. No, dok u jednu ruku ne smatram da treba srljati u gradnju superinteligencije, ne slažem se ni s time da bi to trebao biti naš primarni strah od umjetne inteligencije. Kao što sam već rekao, ako se superinteligencija i stvori, od toga nas dijeli još puno godina. No dok se to ne dogodi, već sad nam kucaju na vrata etički problemi zloporabe ovih tehnologija ograničavanjem sloboda, narušavanjem privatnosti, manipuliranjem životnim odlukama itd.

Pogledajte i što Igor Rudan kaže o umjetnoj inteligenciji:

Video: VLm