U Hrvatskoj ništa novo, rekli bi cinici – u skladu s cikličkim zakonitostima globalne ekonomije, hrvatsko gospodarstvo kvantitativno raste iz godine u godinu. Usprkos slučaju Agrokora i ovih dana eskalirane krize u donedavno uspješnom brodogradilištu Uljanik, i dalje se povećava broj tvrtki milijardera po kriteriju prihoda, a raste i ukupna dobit tržišnih aktera.
Međutim, strukturne boljke domaćeg gospodarstva, poput slabe efikasnosti poduzetnika, i dalje ostaju, a kao najveći problem i kočnica dugoročnog razvoja pojavio se nedostatak radnika. Nemogućnost pronalaženja adekvatno obrazovane radne snage, slaže se većina analitičara, postao je glavni problem s kojim se danas suočava domaće gospodarstvo i koji će dugoročno utjecati na kapacitete ekonomskog rasta i posljedično razvoja društva.
I sada ponovno dolaze na naplatu godine nečinjenja po pitanju strukturnih reformi, ne samo ove, već i svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Jedan od uzroka ovakvog stanja, koje rezultira pomalo apsurdnom činjenicom da relativno slabo gospodarstvo bilježi konstantan pad nezaposlenosti, jest nedostatak jasne migrantske politike u situaciji depopulacije matičnog društva. Jednostavno rečeno, dok nam se mladi iseljavaju u bogatije zemlje EU, mi nikako ne nalazimo načina da popunimo rupe na tržištu radne snage. Kvote za strane radnike koje propisuje država i dalje su točka prijepora poslodavaca i Vlade.
Međutim, još veći negativni utjecaj na stanje u gospodarstvu ima tromi i 21. stoljeću neprilagođeni obrazovni sustav, posebno u strukovnom segmentu, koji sve manje školuje ljude za zanimanja koja će poslodavcima trebati sutra. Sporost u provođenju prosvjetnih reformi i tržišta rada trenutno je najveći uteg na plećima hrvatskog gospodarstva.
nema reformi bez sasvim jasne duhovno političke orijentacije nacije,dok je ovaj hibbrid na snazi,balkan plus socjalizam( politička elita kontrolira večinu vlasništva) pomak nije moguć