Na prvi pogled riječ je o kakvom modernom odjelu kirurgije. Ljudi s bijelim kapicama na glavama, u bijelim odijelima, sa zaštitnim maskama i u rukavicama u visokohigijenskim uvjetima i kontroliranoj mikroklimi, rade svoj dio osjetljivog “kirurškog” posla. I tu postoje specijalni programi pranja i dezinfekcije, mikrobiološka analize zraka i stroge ulazne mjere. Jedino što se u sve to ne uklapa buka strojeva, koji se zbog prvog pozitivnog šoka i ne primjećuje. Na kraju shvatite kako je čitava ta “mikrokirurgija” u funkciji finog rezanja i pakiranja salama u sadašnjosti mesne industrije PIK Vrbovec kojoj je jedini i krajnji cilj zadovoljiti svoje potrošače.
Roboti važu kobasice
Na putu do te tzv. bijele sobe, posljednjeg “hita” u vrbovečkoj tvornici, vjerojatno i široj regiji, treba prijeći prostor velik kao osam i pol nogometnih igrališta. Iza svakih vrata neki drugi segment prerade i proizvodnje, zaposlenici u bijelom, čak i jedna divovska mortadela od 200 kilograma. Pri kraju puta prate nas i roboti. Jedan od njih, kojega radnici od milja zovu Đuro, na čuvanje u strogo kontrolirane uvjete vozi tonu trajnih salama po turi. Zadaća mu je i da ih svaka četiri sata važe i kompjutorski šalje informacije koja je kobasica u kojoj fazi zrenja. Neke će cijele u trgovine, a druge na rezanje i pakiranje u bijelu sobu, čime im se čuva kakvoća, produljuje rok i ne gube na težini. Takvi su proizvodi uvijek iste kvalitete, a potrošač štedi vrijeme i izbjegava gužve na pultu s delikatesama. Mate Štetić, predsjednik uprave PIK-a Vrbovec kaže kako je “bijelom sobom”, odnosno pogonom za narezivanje mesnih prerađevina vrijednim 40 milijuna kuna, zatvorena trogodišnja faza investicija u tvornicu, ukupne vrijednosti 300 milijuna kuna. Proizvodnja narezanih trajnih i polutrajnih proizvoda u lanjskoj godini u PIK-u u usporedbi s 2011. – sa 350 skočila je na 1400 tona. Naresci su najbrže rastuća kategorija. Kako bi se ojačala liderska pozicija na domaćem te ostvario proboj na stranim tržištima, ulaganja u novu tvornicu za proizvodnju trajnih kobasica, pogon za narezivanje te skladište gotovih roba, stoga su i te kako opravdana, a i u ovoj se godini planira i nastavak investicija u tvornicu od najmanje 50 milijuna kuna, objašnjava Štetić.
Ne štede ni u krizi
PIK-ovi proizvodi prodaju se Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Od lani su pod brendom Panona prisutni i u 138 trgovina Tesca u Slovačkoj, u Mađarskoj u 350 trgovina Spara te u Sloveniji. Pregovaraju i s Metroom...
– No i dalje nema stajanja. Guraju nas i količine i ciljevi. Još je puno potencijala na domaćem tržištu, ali i u regiji i EU. U 2014. rast ćemo barem 10% – smije se Štetić. Na tržištu trajne salame PIK drži oko 40% tržišta. Kad je Agrokor preuzeo tu tvornicu 2005., mortadele se proizvodilo 50 tona godišnje, a danas 3000 tona, dok je prodaja narezaka, primjerice, samo u dvije godine porasla sa 350 na 1400 tona, zahvaljujući i tome što ni u krizi ne štede na investicijama i marketingu, te činjenici da je čak 80% sirovine porijeklom s hrvatskih farmi. Štetić ističe kako je od 2005. u PIK uloženo 1,1 milijardu kuna. Proizvodnja je tada bila svega 7-8 tisuća tona uz prihode od oko 250 milijuna, dok je 2013. završena sa 76.000 tona gotovih proizvoda i prihodima većim od dvije milijarde kuna.
Jedimo hrvatsko meso iz uvoza.