'Bila je posebno dijete. Odlučna i bez straha. Jednom je oca branila vilama'

Tvornicu Kraš tijekom privatizacije 90-ih godina prošloga stoljeća nisu uspjeli osvojiti ni tajkuni ni brokeri ni bankari. Većinski vlasnici bili su radnici koje je sve vrijeme zastupala prokuristica Marica Vidaković. Međutim, ovih dana skupština Kraš ESOP-a dopustila je prodaju dionica MI Pivac za 238 milijuna kuna, a braća Pivac stekla su 52 posto dionica. Mali dioničari, pogotovo prokuristica Marica Vidaković, mogli su zaraditi 60 milijuna kuna više da su dionice prodali srbijanskom tajkunu Nebojši Šaranoviću, ali nisu. Braća Pivac razliku su kompenzirala zaštitom radničkih prava u sljedećem razdoblju.

Unatoč tome što se, slikovito rečeno, zaklinjala da se nikada nijedan tajkun neće „osladiti“ dionicama 57. tvornice konditorskih proizvoda na svjetskoj rang-listi, žena koja je čvrsto držala Kraš 25 godina dala je zeleno svjetlo za prodaju.

No, tko je žena koja je toliko dugo iz sjene upravljala Krašom? Podrijetlo vuče iz Lepura, zabačenog mjesta desetak kilometara istočno od Benkovca, u Ravnim Kotarima. Djevojačko prezime joj je Pavlović. Generacije Pavlovića morale su naporno raditi da bi se obitelj socijalno afirmirala. Kad su Talijani za vrijeme Drugoga svjetskog rata ubili djeda Marice Pavlović, poslije Vidaković, njezin otac se kao najstariji morao rano oženiti kako bi netko upravljao za lepurske prilike „velikim“ imanjem.

Otac Marice Vidaković se, uz ratarstvo, navodno bavio i trgovinom, kupovao je po Lici sijeno i konje koje je preprodavao Talijanima na sajmu u Benkovcu.

„Trgovac? Ma, to je bilo kupi-prodaj! Morao je nešto zaraditi za paštu i petrulju, budući da nije bilo struje. Bilo je povrća, maslinova ulja i mesa, ali petrulje nije bilo. Stari se isključivo bavio poljoprivredom kao i sin mu Pavao. Oni imaju tu dobre zemlje, uvijek su imali dobar vinograd“, kaže Mijat Nimac, rođak Pavlovićima.

Otac Marice Vidaković, Petar, imao je sedmoro djece, tri sina, Ivu, Pavla i Antu, i četiri kćeri, Maru, Maricu, Ružu i Miru.

„Braću poznajem, pokojnog Ivu, rođenog 1953., Pavla, koji je 1958. godište i Antu koji je rođen 1961. Svi su bili u Domovinskom ratu“, kaže njihov “rodijak” Mijat.

„Svi su naši bili u ratu, nema tko nije bio. Jer, pazi: kad te potjera, nećeš hodati po Kalelargi u Zadru, nego ćeš se boriti.“

Za razliku od druge djece, Marica je ipak bila posebno dijete. Budući da je bila energična i odlučna, bez straha, otac je Maricu zbog jedne životne anegdote, koju se može čuti u Lepurima, zvao „sinom“.

Naime, kad je bila mala, neki je čovjek došao pred njihovu kuću u Lepurima da se obračuna s njezinim ocem, vjerojatno zbog trgovačkih posala. A da djeca ne bi slušala svađu i „šporke riči“, majka ih je odvela u kuću. Međutim, Marica se istrgla majci, pobjegla u pojatu, uzela vile i potrčala braniti oca od nasrtljivca. Ćaća, pusti me da ga nabijem na vile! – navodno je zavikala Marica i otad ju je otac zvao „sinom“.

„Od toliko sinova, kći me mora braniti“, navodno je rekao. Ova anegdota ponešto govori o karakteru Dalmatinke Marice Vidaković koja je, prema onima koji je poznaju, spremna braniti svoje svim raspoloživim sredstvima.

Marica Vidaković je, zanimljivo, osnovnu školu završila u Zagrebu.

„Išla je gore u osnovnu školu, bila je kod strica, pokojnog Tadije, u Dubravi“, kaže rođak Mijat Nimac.

Osmogodišnja Marica je, naime, kao mala čuvala stričevu djecu i išla u školu. Po završetku osnovne škole, vratila se u Dalmaciju i u Zadru upisala srednju Turističko-komercijalnu školu, smjer recepcionar. U Krašu je počela raditi kao 18-godišnjakinja 1976., a godinu poslije primljena je je u stalni radni odnos. U Krašu je imala složen i zahtjevan posao u procesu proizvodnje – temperiranje čokoladnih masa. U to vrijeme, bez kompjutorizacije, snižavanje temperature čokolade s 45 stupnjeva Celzijevih na 27 stupnjeva nije bilo jednostavno.

Sindikalna aktivistica

Uz posao, Marica Vidaković je brzo učila i pažljivo pratila što se događa u Krašu. Početkom 90-ih, kad je obrana države bila imperativ, politička vrhuška je bezobrazno odučila ići i u pretvorbu i privatizaciju, pa i poduzeća Kraš. No, vodstvo Kraša i radnici su se tijekom pretvorbe iz društvenog u državno vlasništvo odlučili na opciju da sačuvaju tvornicu. Marica Vidaković u to je vrijeme bila tek jedna od radnica, ali i sindikalna aktivistica.

Tadašnji radnici i uprava Kraša su „optimalno vrednovali“ svoju kompaniju kako je ne bi učinili dostupnim „ulagačima“ bez novca. U Krašu su sami procijenili da njihova firma vrijedi 137 milijuna maraka, bez imovine u Srbiji, BiH, Sloveniji i Makedoniji. Imovina na području ex Jugoslavije procijenjena je na 202 milijuna maraka. Nakon procjene vrijednosti, Branimir Zekan, prvi direktor Agencije za procjenu državne imovine, u srpnju 1991. izdao je rješenje kojim se pokreće proces pretvorbe. Osnivačka skupština društva, sudeći po napisima na požutjelim novinskim stranicama, održana 23. 12. 1992. Nakon toga radnici i uprava Kraša imali su okršaj s Fondom za privatizaciju i republičkim fondovima mirovinskog i invalidskog osiguranja u čijem sastavu je bilo i osiguranje poljoprivrednika. Fondovi u ime države držali 50 posto dionica Kraša. Te dionice nisu išle na prodaju. Međutim, kad su zaposlenici Kraša kupili 50 posto dionica s popustom, Marica Vidaković uspjela je nagovoriti radnike da kupe dio dionica bez popusta kako bi dobili upravljačka prava.

Kupili su još 3,7 posto dionica, što je bio presedan. Držali su više od 51 posto dionica, što je zaposlenicima Kraša, prema zakonu, davalo mogućnost da u Upravnom i Nadzornom odboru imaju većinu. Tako su prvi put u hrvatskoj povijesti opunomoćenici malih dioničara Kraša – Marica Vidaković, Marija Šprah i Nadan Merkaš – u ime malih dioničara i za njihov račun potpisali sporazum s tadašnjim šefom Hrvatskog fonda za privatizaciju i prvim čovjekom Republičkih fondova za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Ministar rada i socijalne skrbi tada je bio Joso Škara.

S obzirom na to da su mali dioničari imali više od 51 posto dionica, dogovoreno je da pet članova u Upravnom odboru bude iz Kraša, a četiri člana pripadaju ostalima, znači državi i vanjskim dioničarima. Istim omjerom imenovani su članovi Nadzornog odbora. Time su mali dioničari mogli utjecati na donošenje odluka koje su bitne za kompaniju.

Marica Vidaković osobno je okupljala male dioničare. Išla je doslovce od radnog mjesta do radnog mjesta po svim pogonima, na svim linijama, od čovjeka do čovjeka i objašnjavala što znači biti dioničar i što je vrijednosni papir. Njezina teza bila je da vrijednosni papir za njih nije nešto čime će oni trgovati, nego je to ulaganje u radno mjesto, dakle budućnost. Marica Vidaković je, kako se i danas prepričava u Krašu, toliko „dosađivala“ radnicima kupovanjem dionica da su joj u šali znali reći: – Recite što trebamo potpisati, samo nas pustite na miru!

U Informatoru, službenom glasilu poduzeća Kraš, ime Marice Vidaković prvi put se pojavljuje travnja 1994., kada kao glavna povjerenica sindikalne podružnice potpisuje sporazum o utvrđivanju dodatka na osnovicu osnovne plaće za zaposlenike Kraša i Sporazuma o početku primjene Aneksa o izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora.

Međutim, za kompaniju Kraš su bili zainteresirani i ljudi koji su izvan Kraša.

Borislav Škegro, ministar financija od 1997. do 2000., htio je, primjerice, sanirati loša javna poduzeća dionicama u državnom vlasništvu, međutim u Krašu nisu htjeli ni čuti da se njihovim zdravim dionicama saniraju dugovi loših poduzeća.

Zbog toga je Marica Vidaković nagovorila radnike Kraša da otkupe paket od 15,6 posto dionica u vlasništvu države. Zadužili su se u Varaždinskoj banci, podigli su kredit od 13,5 milijuna maraka, s kamatom od 12 posto. Na kraju, kad se obračunala kamata, dionice Kraša u državnom vlasništvu platili su po 412 kuna iako su na tržištu tada vrijedile oko 50 kuna. Godinu poslije, država je malim dioničarima Kraša prodala još 10 posto svojih dionica. Za kupnju tih dionica podigli su kredit od 64 milijuna kuna u Privrednoj banci Zagreb s kamatom od 9 posto. Svi su krediti, na kraju, otplaćeni, ali je Kraš očuvan.

Unatoč svemu tome, država odnosno Komisiju za vrijednosne papire RH je u Kraš poslala nadzor i Državnu reviziju također. Poznata državna revizorica Šima Krasić dva je puta bila u Krašu, međutim, nije našla propuste.

No, brokeri su u jednom trenutku odlučili „razmontirati“ Kraš. Zanimao ih je prinos i brza zarada. Najprije su kupili nekoliko dionica kojima su manipulirali na burzi, podigli su cijenu dionice Kraša na 900 kuna. Marica Vidaković nekako je uspjela je spriječiti prodaju dionica. Međutim, nakon napada brokera, stanje se nije smirilo, apetiti za preuzimanje Kraša bili su još veći.

Tako je, primjerice, u jednom trenutku svjetska korporacija Kraft Foods, koja u svome vlasništvu ima Milku, htjela kupiti Kraš, međutim, zahvaljujući utjecaju Marice Vidaković, radnici nisu htjeli prodati dionice.

I Luka Rajić, „opjevani“ tajkun u hrvatskim medijima, htio je preuzeti Kraš i to 2003. Njegovi planovi poklapali su se s tezom tadašnjih članova Upravnog odbora Kraša da je dotadašnji model upravljanja kompanijom, radničko dioničarstvo, zastarjelo.

Da bi zaštitili kompaniju od nasrtaja, Marica Vidaković je na mjesto predsjednika uprave Kraša 2005. angažirala u to vrijeme jako ime – Nadana Vidoševića, prvog čovjeka HGK i nekadašnjeg predsjedničkog kandidata. Lukava Marica Vidoševića je iskoristila kao „gromobran“ od napada na Kraš, a članovi uprave Kraša, koji su mislili da je kraj radničkom dioničarstvu dobili su „nogu u tur“. Potjerani su. Međutim, nakon istrage Vidoševića, odnosno onoga što je on radio u Hrvatskoj gospodarskoj komori, i Kraš i Marica Vidaković našli su se na udaru represivnog aparata, USKOK-a, PNUSKOK-a i porezne uprave. U Kraš je poslana čak i inspekcija za nadzor web-stranice.

Igrali na duge staze

Nakon uvida u dokumentaciju, porezna inspekcija pustila je Kraš na miru, nije pronađena ni kuna duga državi, a Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) kompaniji je naknadno poslala ispriku. Nadan Vidošević, kako su poslije istrage dokazale, nije se ogriješio o Kraš. Napad na Kraš uslijedio je i 2016. Naime, te godine je također bio veliki interes za preuzimanje Kraša od interesnih skupina u RH.

Uvertira u to je bila da je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) je 2016. u Kraš poslala nadzor Marici Vidaković kao fizičkoj osobi. Htjeli su joj dokazati da kompanijom upravlja samoinicijativno. Ali, ni HANFA nije ništa nezakonito dokazala Marici Vidaković. Široj hrvatskoj javnosti ona je postala poznata kad je kao članica Privremenog vjerovničkog vijeća potrgala Ramljakovu nagodbu između Agrokora i dobavljača. Kraš je, naime, uvijek imao konzervativnu poslovnu politiku kad je u pitanju naplata potraživanja. Potraživanja su osiguravali zadužnicama. Zbog takve poslovne politike kompanija nije pretrpjela gubitke ni zbog propasti Keruma ni Agrokora ni drugih trgovačkih lanaca.

I kad se činilo da radničko dioničarstvo u Krašu nitko ne može srušiti, pojavila su se braća Pivac, koji su godinama strpljivo kupovali dionice Kraša. Igrali su na duge staze, sa željom da ga preuzmu. Braću Pivac je tko zna u čije ime htio preduhitriti srbijanski tajkun Nebojša Šaranović. Cijena dionica je „odletjela u nebo“, a radnici i umirovljenici Kraša počeli su ih prodavati. A onda je Marica Vidaković odigrala svoju posljednju važnu rolu. Dioničari okupljeni u Kraš ESOP-u prodali su dionice braći Pivac. Tako je radničko dioničarstvo u Krašu s „kukurikanjem prvih pivaca“ umrlo.

Hoće će Marica Vidaković ubuduće igrati ikakvu ulogu u Krašu, ima se tek vidjeti. U suprotnom, imat će više vremena za posjet rodnom selu. Ondje joj još žive dva brata. Pavle je naslijedio starinu, očevinu, vinogradar je i maslinar, a Ante, koji ima apartmane u Pakoštanima, također sve češće posjećuje Lepure, dok joj sestre žive u Benkovcu.