Cijena CO2 na burzi je u mjesec i pol dana narasla s 52,6 €/t na 63,2 €/t, pa zašto od toga ne bi profitirali i poljoprivrednici? Zna li se da EU Zelenim planom teži prema Europi kao prvom klimatski neutralnom kontinentu do 2050., i farmeri bi sa zelenom i održivom ekonomijom, sadnjom drveća i drugih biljaka poput trave i ljekovitog bilja koje za sebe vežu više CO2 iz atmosfere od, primjerice, dominantnih nam kultura kukuruza i pšenice, izbjegavanjem sadnje monokultura... mogli, reklo bi se, “uštedjeti” na zagađenju, kakvo će s nekim drugim kulturama proizvesti neka druga farma slične veličine.
Poljoprivrednik koji ima 10 ha pravilnim gospodarenjem može “zarobiti” i 200 tona CO2 godišnje, te po cijeni od 60 eura dodatno zaraditi 12.000 eura, čulo se na jučerašnjem predstavljanju projekta i radionice za poduzetnike “Zeleno tržište i dobrovoljno tržište ugljika – GECO2”, koje su u sklopu programa INTERREG V-A CBC Italija – Hrvatska 2014. – 2020. u Biogradu na Moru održali Agencija za ruralni razvoj Zadarske županije (AGRRA) i talijanska Regionalna agencija za prevenciju, okoliš i energiju Emilia Romagna.
Svrha radionice bila je upravo da se privrednici informiraju o aktivnostima koje proizvode ili smanjuju ispuštanje CO2 u atmosferu te koja je buduća cijena emisije stakleničkih plinova.
Sve veće zagrijavanje
Klimatske promjene koje se događaju su realna prijetnja osjetljivoj ravnoteži našeg planeta i jedna su od najvećih okolišnih prijetnji s kojima će se suočiti naša generacija. Od 1960. do 2010. broj molekula CO2 u atmosferi povećao se 25%. Procjenjuje se da su ljudske aktivnosti uzrokovale približno 1° C (u 2018.) globalnog zatopljenja iznad predindustrijske razine, s vjerojatnim rasponom od 0,8° C do 1,2° C.
– Ovo je pilot-projekt kojim pokušavamo uspostaviti volontersko tržište ugljikova dioksida. Svi smo svjesni klimatskih promjena i moramo raditi na očuvanju naše Zemlje za budućnost. Odatle je i krenula ideja projekta i “zarobljavanja” CO2 u poljoprivredi – objasnila je zamjenica ravnateljice AGRRA-e i voditeljica projekta Ivana Dević. Direktivom EU sve zemlje članice moraju smanjiti emisije CO2 za 50% do 2030., a do 2050. moraju biti karbon-neutralne, tj. “zelene”. Stoga se upravo s pomoću volonterskog tržišta planira uspostaviti trgovanje koje bi i poljoprivrednicima i drugim poduzetnicima bilo interesantno.
CO2 kao zlato
– Kalkulatorima u sklopu projekta izračunavamo početnu količinu CO2 koju svaki poljoprivrednik može “zarobiti” i koliki potencijal za to ima na svojim poljoprivrednim površinama. Uz stručne preporuke i savjete u proizvodnji, “zarobljavaju” CO2, koji zatim stavljaju na tržište i na njemu zarađuju – istaknula je Dević. CO2 je, naime, materijalno pravo na tržištu isto kao i svaka druga dionica, unca zlata ili tona nafte, za koje postoji organizirano tržište kapitala i ovlaštene tvrtke za posredovanje u tim transakcijama (brokeri). Tržište već sada funkcionira s prometima u milijunima eura dnevno te se sve više razvija.
Inovativnim projektom GECO2 namjerava se povećati prilagodljivost na klimatske promjene tako da uspostavi regionalni sustav za monitoring, koji prikuplja podatke o otpornosti, emisijama i apsorpciji stakleničkih plinova uvodeći te promovirajući inovativne politike i tehnike za prilagodbu i ublažavanje klimatskih promjena. Ideja je povezati ove hitne mjere sa stvaranjem, na prekograničnoj i međunarodnoj razini, dobrovoljnog ugljikova tržišta, sposobnog da okolišne mjere budu održive i u ekonomskog pogledu. Na radionici je istaknuto kako je proces “zarobljavanja“ CO2 sasvim prirodan i ne zahtijeva posebne tehnologije. Djelovanjem u poljoprivredi, sadnjom biljaka, u njima se apsorbira CO2 i tako se “zarobljava”.
– Istraživanja su pokazala da neke biljke to rade brže, efikasnije i u većim količinama od ostalih, pa mi sada educiramo poljoprivrednike koje biljke trebaju saditi i na koji način ih obrađivati kako bi povećali “zarobljavanje” CO2. Tako će moći sebi osigurati veće količine koje će moći staviti na burzu – kazala je Dević.
VIDEO Ljeto 2021. godine najtoplije je u povijesti mjerenja!
Anegdota iz zivota. Poznavao sam covjeka koji se ozbiljno, OZBILJNO bavio uzgojem jabuka u Kanadi. Imao je 7 - 8 hambara velicine nogometnog igralista i to je svake jeseni napunio jabukama i ponesto kruskama. Zivio sam ne bas daleko ob njegovih vocnjaka a moj pogon je bio spoprilici jednako udaljen ali na drugu stranu od njegovih spremista. Jednom, dva puta mjesecno bih navratio do njega kupiti kruske i jabuke na putu iz pogona kuci. Ostavio bih auto kod njegove kuce, mi bi se prosetali stotinjak metara do odredenog hambara, on bi sirom otvorio velika vrata, velika da su se dva traktora vukuci prikolice mogla mimoici. Tada bi obavezno slijedila setnja prema vocnjaku i nazad koja je obicno trajala barem desetak minuta ze najhladnije kanadske zime (-20C) a u proljece kada su temperature bile oko 0C i duze. Jednom kada je bilo narocito hladno i nisam bas bio odusevljen setnjom i razgovorom pitao sam ga ne boji li se da ce potrositi previse energije na grijanje skladista pa cak mozda i smrzavanja voca. Odgovorio mi je da oni NIKADA ne griju skladiste makar je bilo gradeno od limova i zidovi su iznutra bili izolirani s 20-tak cm staklene vune ali da kasnije kada zatopli prema 0C trose puno na hladenje. Ukratko voce (i svi ostali svjezi poljo proizvodi ) polako trunu u atmosferi zraka s 18-tak % kisika, oslobadaju CO2 i proizvod je energija. Nase setnje su bile potrebne da iz hambara izade CO2 i ude svjezi zrak da se nas dvojica ne bi ugusili!