Poslovno se u Hrvatsku vratio kao tajanstven čovjek s mnogo novca

Danko Končar, kojeg sada svi mediji onako brzinski i lakonski nazivaju “kraljem hrvatske brodogradnje”, a nakon najnovijeg preuzimanja posrnulih brodogradilišta pulskog Uljanika i riječkog 3. maja, sigurno je jedan od najmisterioznijih bogataša u Hrvatskoj. U kojoj on i ne boravi cijelo vrijeme, nego se, kao poslovni čovjek s brojnim biznisima širom globusa, puno kreće i po svijetu.

Rudnici u Africi

Kako se kloni javnosti, pouzdano se zna tek da je rođen u Zagrebu 1942. Iz njegovih škrtih biografija može se vidjeti da potječe iz građanske obitelji, otac mu je bio profesor na Poljoprivrednom fakultetu, majka učiteljica.

Završio je poznatu zagrebački gimnaziju u Križanićevoj, diplomirao 1966. elektrotehniku, radio je kratko i kao asistent na fakultetu pa je krenuo u privatni biznis s fotokopiranjem arhitektonskih nacrta, radio u AS Inženjeringu, Vjesniku.

Od 1971. dobiva posao u komercijalnoj službi karlovačke Jugoturbine i tu brzo napreduje. Postaje i direktor jednog OUR-a (Poslovni inženjering). I tu pada crna mrlja na njegovu karijeru i životopis.

Poslije je Končar objašnjavao u rijetkim intervjuima kako je to bila neka politička igra, no bio je optužen te je u zatvoru proveo sedam ili osam godina, što mu se sada i ne smije više predbacivati. Nakon izlaska iz zatvora, 1984. zaposlio se u zagrebačkom Tehničaru, no već iduće godine poduzeće ga je poslalo na specijalizaciju u inozemstvo, što je svakako iznenađujući obrat s obzirom na njegovu prošlost. Kao i za mnoge današnje biznismene koji su se nakon dvadesetak i više godina poslovno bili vraćali iz inozemstva u Hrvatsku ne može se utvrditi kako su i na koji način postali “krcati” kapitalom, a za Končara se jedino zna da je prvu milijunsku zaradu zavrtio na japanskoj elektronici te da je poslovao u Rusiji. Kažu da je prvi rudnik kroma kupio u Rusiji, a poslije je postao vlasnik ili suvlasnik rudnika kroma, cinka, platine u Južnoj Africi, Burundiju, Zimbabveu itd.

Njegov poslovni povratak u RH dogodio se nakon 2000. Isprva ga se doživljavalo kao tajanstvenog čovjek koji raspolaže velikim kapitalom. Odmah je osnovao desetke različitih tvrtki u Hrvatskoj i usredotočio se na kupnju nekretnina. Primarno, radilo se o nekretninama na obali, a u Istri je pokupovao cijele “stokove” raznih parcela i starih stancija. Kako je za njega te poslove obavljala Vinka Cetinski, koja je bila i doministrica turizma, izbio je skandal kad je Cetinske Končar optužio da su ga pokrali. Ovo je bila dosta neugodna afera za Končara, ponajprije zato što mu se dogodilo ono što je uvijek izbjegavao – da mu se ime povlači u javnosti.

Pogotovu kada su se saznali razmjeri “svađe” jer je sam objavio kako će vratiti “svaki od uloženih 115 milijuna eura”. Nekoliko godina poslije, međutim, Končar se vraća na velika vrata i u procesu pokušaja države da se riješi bremena kronično gubitaške brodogradnje uspijeva privatizirati Brodotrogir. Postojao je i drugi kandidat, koji je imao namjeru zadržati djelatnost brodogradnje, no natječaj je dobio Končar, koji nije skrivao da on taj škver uzima primarno jer želi graditi marinu za turiste, a da će brodogradnju, prepričano, spasiti ako uspije!

‘Kralj’ ili ‘grobar’ škverova?

U Hrvatskoj je u međuvremenu poslovno stasao njegov sin, Nenad, koji vodi, zajedno s ocem, poslove u Hrvatskoj. No, napreduje jer je Nenad dio priče i oko preuzimanja brodogradilišta u Finskoj, Helsinkiju. I nije teško pogoditi – i ovdje je riječ o brodogradilištu u nevoljama. Sin Nenad komunikativniji je od oca, ne nosi veliko breme tajanstvenosti poput oca Danka.

Nakon što je prošlo pet godina otkako je preuzeo Brodotrogir, Danko Končar se, opet iz anonimnosti, pojavljuje i u vrijeme krize u Uljaniku. I opet potvrđuje tezu da se on pojavi u vrijeme teškoća, zainteresiran za tvrtke u nevoljama i da ih onda u pravilu uspijeva i preuzeti. Očito posjeduje moć uvjeravanja, a tu ne odmaže ni procjena stara više godina da njegovo osobno bogatstvo iznosi oko dvije milijarde eura.

Posjeduje, kažu, i kuće u Londonu, na Azurnoj obali, u Švicarskoj. Činjenica jest da je Končar u Hrvatskoj puno toga pokupovao, da se uvijek predstavljao kao veliki investitor pa je zadobio i neke maestralne turističke projekte od Istre (“Monumenti”, kao dio projekta Brijuni-rivijera) do Trogira (hotel Medena). No, činjenica je da se dosad tek ponešto toga što je najavljivao i realiziralo. Njega sada, pogotovu protivnici, spominju kao osobu koja ne otvara nova radna mjesta, ne u broju koji bi odgovarao velikoj količini novca koju ulaže u tvrtke, odnosno nekretnine u vlasništvu tih tvrtki. Neki bolje informirani iz brodograđevnog biznisa u startu su, stoga, skeptični i već se pitaju je li Končar “kralj” hrvatske brodogradnje ili će, naprotiv biti njen “grobar”?

Kako bilo, pouzdano je jasno da se Končar pokazao kao – trgovac. I to jako dobar.