Dika Uljanika: Deset grdosija koje su proslavile pulsko brodogradilište

Hrvatska brodogradilišta oduvijek posluju s gubicima“, često se može čuti u javnim raspravama ovih dana. Ili, „Uljanik nikada nije bio u stanju poštovati rokove isporuke“. Također, „hrvatska brodogradilišta nikada nisu bila konkurentna svjetskima“, ili „nikada nisu bila u stanju prilagođavati se promjenama potražnje na globalnom tržištu...“ Deset povijesnih brodova, podmornica i plovnih postrojenja sagrađenih u pulskom brodogradilištu koje smo odabrali, međutim, zorno demonstriraju da su te tvrdnje uglavnom zablude i mitovi koje šire oni koji o djelovanju pulskog brodogradilišta zapravo znaju jako malo ili ništa. Ti brodovi i ploveći strojevi koji su obilježili epohe pokazuju da je Pula itekako bila sposobna proći kroz fascinantne tehnološke transformacije, veličanstvene brodove od crtaće daske do isporuke sagraditi u samo 16 mjeseci, po cijeni nerijetko i dvostruko većoj od troškova gradnje.

Prvi brod sagrađen u Puli, „Kaiser“, simbolizirao je historijsko razdoblje na samom izmaku: bio je to drveni „linijski“ ratni brod dug 81 metar, istovremeno opremljen i jedrima i parnim strojem koji je pogonio vijak. Bio je naoružan topovima koji su ispaljivali željezne kugle kao u gusarskim filmovima, a proslavio se sudjelovanjem u Viškoj bitki 1866., ali ne zahvaljujući topovima, nego time što se pramcem zario u bok talijanske oklopnjače „Re di Portogallo“ i potopio je. Ali, već sljedeći brodovi porinuti u Puli bili su čelični, jarboli i jedra s njih su nestali, kao i lopate za pogon. Ta prva epohalna tehnološka transformacija obavljena je u manje od deset godina.

Brod iz dva dijela

S osvitom novog stoljeća, kad su se u Puli već rutinski gradili čelični bojni brodovi i krstarice s turbinskim pogonom, u pulskom Arsenalu pokrenuta je i gradnja „podvodnih brodova“, Unterseeboota ili podmornica. Kako otkriva monografija „Uljanik 1856. – 2006.“, prve dvije podmornice porinute u Puli 1909. bile su sagrađene po projektu američkog inženjera Simona Lakea, da bi dvadesetak idućih bilo sklopljeno od sekcija izrađenih u Kielu, Bremenu i Budimpešti. Pulski meštri izvukli su iz mulja Pulskog zaljeva i osposobili i zarobljenu francusku mini podmornicu „Curie“ s kojom je Georg von Trapp, glavni lik najgledanijeg filma svih vremena „Moje pjesme moji snovi“, u 1. svjetskom ratu nasred Mediterana potopio 47 tisuća tona talijanskog, francuskog i engleskog teretnog brodovlja. Četiri desetljeća poslije ohrabreni su pulski stručnjaci razvili posve novu klasu podmornica od 945 tona istisnine i sagradili dva primjerka nazvana, u skladu s novim vremenom, „Sutjeska“ i „Neretva“.

A svoju nevjerojatnu vještinu da od potopljene olupine načine brod „s elegancijom galeba“ Uljanikovi su majstori 1948. ponovili i s njemačkim minopolagačem „Rambom III“, prije toga brodom-hladnjačom za prijevoz tropskog voća, koji su čudesno transformirali u školski brod JRM-a i Titov rezidencijalni brod nazvan „Galeb“. U samostalnoj Hrvatskoj taj pothvat još nitko nije uspio ponoviti. No pogleda li netko stare slike „Galeba“, primijetit će neke čudne crte na njegovoj vitkoj liniji. To je zato što je njegov trup još bio sastavljen zakovicama.

Nakon što je gradio smrtonosne ploveće i roneće mašine u 1. i 2. svjetskom ratu, Uljanik je miroljubivo povezao hrvatsku obalu i otoke čitavim serijama manjih putničkih i putničko-teretnih brodova i ujedno načinio novi epohalni tehnološki iskorak u gradnju brodova zavarivanjem. Rijetko se u literaturi može naći podatak da je to bila zasluga Josipa Kopiniča, Kominternina komesara u Španjolskoj i na Balkanu, ali i podmorničara s činom kapetana fregate.

A kad su lokalne potrebe bile zadovoljene, a svjetsko tržište se otvorilo, na stotu godišnjicu polaganja kamena temeljca za austrougarski K.K. Kriegsmarine See Arsenal u Puli je s vlake spuštena u more Gradnja 200, „za ono vrijeme izuzetno velik višenamjenski brod za prijevoz tereta koji će nositi ime ‘Uljanik’, a ugovoren je s Jugolinijom iz Rijeke.“ Bio je to prvi u nizu trampera, tankera i bulkera za naručitelje iz Egipta, (tadašnje) Čehoslovačke, Liberije, Rusije... A tada je s crtaće daske projektanta Mladena Klasića u more skliznula i senzacionalna „Anna Nery“, vjerojatno najljepši brod ikad sagrađen u hrvatskim brodogradilištima.

Ugovor za njegovu gradnju Uljanik je dobio u nadmetanju s 47 svjetskih brodogradilišta. Kobilica je položena krajem ožujka 1961., brod je porinut početkom studenoga iste godine, a isporučen u rujnu sljedeće – sve skupa, dakle, u nevjerojatnih 16 mjeseci. I to se nekoć u Uljaniku moglo! Iskustvo stečeno na „Anni Nery“ s kabinama za 532 putnika omogućilo je Uljaniku da nastavi s gradnjom kruzera pa je 1965. riječkoj Jadroliniji isporučio i „Dalmaciju“ i „Istru“ s kabinskim smještajem za po 217 putnika. „Gradnja, koncept organizacije prostora i tehnološka razina opreme predstavljali su velik kvalitativni skok u odnosu na standardne gradnje tadašnjih putničkih brodova.“

Sredinom 60-ih Uljanik je gradio seriju linijsko-teretnih brodova za Rusiju, a kao naručitelji pojavili su se i Britanci, Sudanci i Norvežani, a potražnja za mamutskim brodovima koji će jeftinije prevoziti rudaču i naftu oko Rta Dobre nade navela je uljanikovce na novu fascinantnu tehnološku inovaciju, tada bez presedana u brodogradnji: gradnju brodova u dva dijela i njihovo spajanje u moru. Prva dva, „Bellary“ i „Barauni“, otplovila su za Indiju, no sa svojim narudžbama divovskih brodova za prijevoz nafte i rudače u Puli su se pojavile i norveške kompanije Syg Bergesen i Granges AB. Za njih je Mladen Klasić konstruirao brodove s dva kormila i dva motora uvučena u peraje-nosače pogonskih propelera (s „Klasićevom krmom“), a time i s povećanim prostorom za ukrcaj tereta.

Mladen Klasić, danas umirovljenik u Zagrebu, pamti da su ti brodovi podigli godišnji prihod Uljanika na 125 milijuna dolara godišnje, što je danas oko milijardu i pol dolara. Prodajna cijena zadnjih pet brodova bila je dvostruko veća od troškova njihove gradnje! S tom zaradom Uljanik je osuvremenio tvornicu dizelskih motora, sagradio tvornicu električnih aparata u Šijani, prve stambene nebodere u Puli s ukupno 2000 stanova, tvornicu kontejnera u Vodnjanu i kovačnicu u Buzetu. Dva najveća iz te serije, a time i dva najveća broda ikada sagrađena u Hrvatskoj, bili su tankeri „Kanchenjunga“ i „Koyali“ dugi 332 metra, također isporučeni u Indiju.

Sofisticirana plovila

S jenjavanjem potražnje za mamutskim brodovima Uljanik se posvetio gradnji manjih, ali vrlo sofisticiranih višenamjenskih brodova i brodova za prijevoz naftnih produkata („suvremenih tankera“) koji su postali novi „prepoznatljivi zaštitni znak hrvatske brodogradnje i konkurentan izvozni proizvod“. A onda opet tehnološka revolucija: 1983. Uljanik je za Inu sagradio prvu domaću samopodiznu (engl. jack-up) platformu za bušenje morskoga dna „Labin“...

Baš kao što je po završetku 2. svjetskog rata povezao hrvatsku obalu i otoke, tako je početkom 80-ih Uljanik omogućio i otkrivanje i eksploataciju prirodnog plina u hrvatskom podmorju. Sa znanjem i iskustvom stečenim na „Labinu“ Uljanik će 35 godina poslije biti u stanju sagraditi i „Apollo“, samopodiznu platformu na vlastiti pogon za postavljanje pučinskih oceanskih vjetroelektrana nosivosti veće od pet tisuća tona!

„Apollo“ je možda najbolje ocrtao posljednji golemi tehnološki prevrat koji se u Uljaniku odigrao zadnjih desetak godina, a to je napuštanje bulkera, tankera i trampera te okretanje gradnji najkompleksnijih plovećih postrojenja poput samohodnih usisnih jaružala, samopodiznih radnih platformi, kabelopolagača i polarnih kruzera. No to je već dio povijesti pulskog brodogradilišta dobro poznat današnjim čitateljima.

>> Pogledajte video: Policija dovodi uhićene u akciji Uljanik

  Video: Goran Kovacic/PIXSELL, ilustracija