Francuzi nam zbog srbijanskog kralja šećera smanjuju kvote?

Nismo mi bili toliko dobri koliko su drugi bili loši, šale se ovih dana u tvornici šećera Viro, koja je lanjsku poslovnu godinu završila sa 26% većim prihodima nego u 2009., u iznosu od 731,87 milijuna kuna, te višestruko većom neto dobiti od 42,16 milijuna kuna. Kao jedan od naših najvećih i najprofitabilnijih izvoznika, Viro se može pohvaliti i čak 30-ak posto višom cijenom dionice od početka ove godine, koja je već na domak 500 kuna. Šećernu idilu kvari tek najava da zatvaranje 11. poglavlja o poljoprivredi u pregovorima s EU možda i neće, kako je najavljivano, biti tek puka formalnost, s obzirom na to da Francuzi traže da hrvatske šećerane nakon ulaska RH u EU smanje proizvodnju šećera sa 300 na 200 tisuća tona, a sve kako bi se pogodovalo srbijanskom "kralju šećera" Miodragu Kostiću, za čije su šećerane Francuzi zainteresirani. Kako i u krizi dobro poslovati, kakvi su daljnji planovi Vira te prijeti li nam, kako se odnedavno špekulira, zatvaranje jedne od triju domaćih šećerana, razgovaramo s predsjednikom uprave Vira Željkom Zadrom.

Osim duhanom, Hrvatska EU konkurira još samo šećerom. Prijeti li nam doista zatvaranje jedne šećerane nakon ulaska Hrvatske u EU?

– Šećerna industrija bila je i ostala političko pitanje u EU, s obzirom na to da je jedini ozbiljan hrvatski prehrambeni proizvod koji je konkurentan na tamošnjem tržištu, dakle prelazi 1% ukupne proizvodnje EU. Moguće je da EU na zahtjev Francuske, koja je sa 2,959 milijuna tona godišnje najveći europski proizvođač šećera, Hrvatskoj ograniči proizvodnju na 200 tisuća tona godišnje, što bi neizbježno dovelo do zatvaranja jedne domaće šećerane, odnosno gašenja proizvodnje repe na gotovo 10.000 hektara, ili će sve tri šećerane otići u stečaj.

Francuska je kad je riječ o poljoprivredi i proizvodnji šećera jedna od najutjecajnijih zemalja u EU, tako da je naš strah i više nego opravdan i na našim je pregovaračima velika odgovornost, to više što se šećerane i njihovi kooperanti nalaze u području s najvećom stopom nezaposlenosti te su posljedice Domovinskog rata upravo tu ostavile najveće tragove. Vjerujem da će naša vlada i pregovarači uspjeti dogovoriti prvotni hrvatski zahtjev od 217.000 tona i 80 tisuća tona za rafinaciju te tako spasiti hrvatsku industriju šećera. Ograničenje Francuske zapravo je još teže shvatljivo zna li se da EK razmatra prijedlog da svim europskim proizvođačima digne kvotu za 10 posto, a 2015. potpuno ukine kvotni sustav.

Sudeći prema poslovnim rezultatima, Viro u 2010. nije osjetio krizu.

– Bilo je nemoguće ne osjetiti krizu koja se odrazila na poslovanje svih naših ključnih partnera, od kupaca i banaka pa sve do ulagača na burzi i naših dioničara. Zapravo smo iskoristili trenutak da zbog slabosti konkurenata povećamo svoju prodaju i ojačamo tržišnu poziciju. Stalnim ulaganjima doveli smo do smanjenja troškova proizvodnje, što je u konačnici dovelo do povećanja konkurentnosti.

Ne samo da ste povećali ukupnu realizaciju – i to u godini u kojoj vam ni vremenske prilike nisu išle na ruku – nego ste i povećali izvoz. Kako to komentirate?

– To je i bio naš jedini odgovor na krizu. Ukupna realizacija šećera u 2010. za 33% je veća u odnosu na prethodnu godinu. Osnovni je razlog za to povećana realizacija šećera na izvoznom tržištu EU, tako da je u izvoz 2010. plasirano 85% više šećera nego prethodne godine. Osim toga, do povećanja je došlo i zbog realizacije cjelokupne proizvedene količine šećera iz tršćanog šećera na domaćem tržištu.

Investirali ste i u krizi. Koliko i u što konkretno?

Kriza je, osim obilja nepovoljnih čimbenika, donijela i poneku priliku. Naime, došlo je i do pada cijena investicija, čime se povećala njihova isplativost. Primjera radi, ono što smo 2007. plaćali 10 milijuna €, u godinama krize plaćamo manje od 5 mil. €. Investicije tijekom krize odnosile su se na optimiranje proizvodnog procesa, što se postiglo modernizacijom pogona, a krajnji rezultat bila je smanjena cijena same proizvodnje. Tijekom cijelog razdoblja krize, naša je strateška odluka bila da se ne zaustavi investicijski ciklus u Viru i Sladorani. Činjenica da uskoro ulazimo u EU ne dopušta nikakvo opuštanje u smislu konkurentnosti jer EU ne poznaje podobne ili nepodobne, već samo konkurentne.

Kako komentirate velik rast dionica Vira od početka ove godine?

Mislim da je osnovni razlog povećanje likvidnosti zbog prodaje Ine i odluka ulagača da ulažu u prehrambenu industriju, koja je najotpornija na udare krize, uvažavajući pritom činjenicu da je na burzi došlo do divljanja cijena svih osnovnih prehrambenih artikala.

Je li nužna daljnja konsolidacija hrvatskog tržišta šećera?

Cijela industrija šećera EU iznimno je koncentrirana, pa je i naša namjera ujedinjavanje hrvatske industrije šećera po uzoru na praksu Unije, što smo djelomično ostvarili kupnjom dionica Sladorane. Stalno ističemo kako bi se tri najveće hrvatske šećerane trebale ujediniti i zajednički nastupati jer samo na taj način možemo osigurati značajnu konkurentnost na regionalnom i tržištu EU. Cilj je koncentracije podizanje konkurentnosti proizvođača šećera i osiguravanje opstanka na tržištima RH i EU. U EU je ova industrija koncentrirana na pet velikih igrača, tako da ćemo bez ujedinjenja domaće industrije teško opstati nakon ulaska u EU.

Zašto EU uopće smanjuje kvote, ako se zna da je sadašnja proizvodnja nedostatna i samo u hrvatskom okruženju nedostaje oko 1,5 milijuna tona? Kome je u interesu da se EU od izvoznika pretvori u uvoznika šećera?

S obzirom na to da 75% proizvodnje šećera u EU drži pet tvrtki, mislim da je odgovor jasan. Jedina organizirana proizvodnja šećera na svijetu je u Brazilu i EU. Ako EU umjesto izvoza od 4 milijuna tona danas uvozi 2,6 mil. tona, scenarij je također jasan. Brazil ne može logistički opskrbljivati cijeli svijet pa cijena šećera mora rasti. Dogodi li se još kakva vremenska katastrofa, poput kaosa u Australiji, rast cijena još je veći jer robe jednostavno nema dovoljno. U posljednje tri godine svjetske zalihe šećera tako su u stalnom padu, a globalna potrošnja raste.

Je li u krizi u nas pala potrošnja šećera, s obzirom na to da mu je i cijena 15-ak posto viša?

– Teško da može doći do bitnog povećanja, odnosno smanjenja potrošnje. Stajao on 10 kuna ili kunu, uvijek ga se isto potroši, 40 kilograma po stanovniku. Jedini bitan čimbenik koji na to može utjecati jest trajanje turističke sezone i broj turista u Hrvatskoj, koji, prema našim izračunima, povećavaju hrvatsku potrošnju za više od 10 posto.

Hrvatski konditori traže bescarinski uvoz šećera. Je li točno da šećer na domaćem tržištu plaćaju 34% skuplje?

– I lani su tražili bescarinski uvoz i na taj način vršili pritisak na nas. Lani su imali pravo na tri vrste bescarinskih kvota koje nisu iskoristili jer smo im ponudili jeftiniji šećer nego što je bio na svjetskom tržištu. I ove smo godine najjeftiniji u okruženju, imamo ugovore sa svima osim s Krašom, te ne vidimo nikakva razloga za uvođenje dodatnih uvoznih kvota. Problem je, međutim, što su istodobno s cijenama šećera rasle i cijene kukuruza i pšenice, oko kojih je mnogo manje posla, pa smo seljacima, da bismo ih potaknuli da siju repu, platili višu cijenu repe za 20 kuna plus 1000 kuna poticaja po hektaru koje im država nije isplatila, dok nas je poskupljenje plina u lanjskoj godini stajalo čak 70 milijuna kuna više nego u 2009.

Kakvi su planovi Vira za ovu godinu? Koliko ćete povećati prihode i proizvodnju?

Povećat ćemo dnevni kapacitet proizvodnje šećera na 1400 tona. Proizvodno-financijskim planom za 2011. predviđeno je ugovaranje proizvodnje šećerne repe na 11.000 hektara, što znači da ćemo preraditi oko 600.000 tona šećerne repe. Plan ugovaranja sjetvenih površina već je u potpunosti ostvaren te možemo očekivati vrlo dobre rezultate ako se sjetva provede u povoljnim agro-klimatskim uvjetima. Proizvodnja 30.000 tona šećera dobivenog rafiniranjem sirovog tršćanog šećera namijenjena je isključivo domaćem tržištu. Dodatnih nešto više od 80.000 tona proizvest će se od šećerne repe, a veći dio tog šećera namijenjen je izvozu na tržište EU.

Kolika ulaganja predviđate u 2011.?

– Oko 78 milijuna kuna u Viro i Sladoranu.

Bez kooperanata nema ni Vira. Koliko ih imate? 

– Viro stalno surađuje s oko 600 kooperanata kojima pruža stručnu i financijsku pomoć. Svakodnevno su im na raspolaganju savjeti 12 inženjera agronomije zaposlenih u šećerani, a osigurano im je financiranje proizvodnje šećerne repe – od nabave sjemena, gnojiva i zaštitnih sredstava do vađenja. Nagradom Zlatna repa šećerana svake godine nagrađuje proizvođače repe koji su ostvarili najbolje rezultate.

Isplati li se u nas sijati šećernu repu?

– Naravno da se isplati kad se uvjeti suradnje, cijena otkupa i proizvodnja ugovaraju na vrijeme, godinu dana unaprijed, pa se i prinosi povećavaju, a poznato je i da Viro svojim kooperantima pomaže da se prilagode uvjetima EU. Hrvatska industrija šećera jedina je industrijska grana koja svoje kooperante u potpunosti financira. Unaprijed im osigurava sjeme, zaštitna sredstva i gnojivo, što im omogućava da unaprijed planiraju svoje prihode i rashode.