Trideset godina ljubavi. Dvadeset i osam godina braka. I dvadeset i devet godina kredita. Između tih brojki stao je njihov dosadašnji vijek u kojem im se rodilo petero divne djece, događali usponi, padovi, godine provedene na poslu u Zagrebu te povratak na svoje, na selo, gdje obitelj Bulić danas ima ekološku plantažu badema, stado od šezdesetak koza, stotinjak stabala trešanja, masline, vinograd, povrće, koke... No krenimo redom s pričom.
Tri kćeri i dva sina
Danas 46-godišnja Zadranka Iva nekoć je bila perspektivna košarkašica, toliko zaljubljena u taj sport da joj je bilo dovoljno igrati "za trenirku i patike". U Zadru je još za školskih dana upoznala Tomislava iz Korlata, sela nedaleko od Benkovca koje je za Domovinskog rata morao napustiti i u kojem je imanje njegove obitelji bilo spaljeno. I tako se dogodila ljubav, zatim i brak. Tomislav je diplomirani kriminalist, bio je u Tuđmanovoj gardi. Živjeli su godinama u Zagrebu, gdje je Iva, po struci trgovkinja, također radila. Prije 26 godina, dok su još bili u metropoli, odlučili su u Korlatu početi s poljoprivredom. Najprije su imali stado od 120 ovaca.
– Rođena sam u prigradskom naselju Zadra, odrasla, kao i Tomislav, u kući. I moji su imali poljoprivrede u tragovima, vinograd, praščiće, kokoši... I supruga i mene uvik je privlačilo selo. Tomislav je kući doš'a prije 22, ja godinu kasnije – kaže Iva.
U to su vrijeme imali dvije kćeri, danas 27-godišnju Mateu, koja je završila trogodišnji studij teologije, a sad je na studiju industrijskog dizajna, te godinu mlađu Zrinku, sada magistru filozofije i prvostupnicu matematike. Godinu poslije Ivina povratka rodila se Petra, danas studentica predškolskog odgoja.
– Mukotrpno je bilo od samih početaka, ali danas je zadovoljstvo svim onim što smo napravili sa svojih deset prstiju, svojom dicom, svojom obitelji i ljudima koji su nam, kad smo stvorili uvjete, pripomogli. Ne, nismo pogrišili – govori nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Iva Bulić.
U njihovu je stadu 2010. godine bilo 600 ovaca pa bi se u šišanje uključivala cijela obitelj. No zbog loše cijene mesa odlučili su smanjiti broj životinja te su godinu poslije posadili prvi nasad badema, 400 stabala na nekih 1,5 hektar. Danas je na njihovoj plantaži na gotovo 14 hektara 3500 stabala. Prinos varira od godine do godine, od 10 do 15 tona. Od lani imaju ekskluzivan ugovor za izvoz jezgre badema u skandinavske zemlje. U Hrvatskoj su među njihovim kupcima i časne benediktinke s Raba koje bademe kupuju za glasovitu rapsku tortu. Bulići su certificirani ekološki proizvođači, prodaju jezgru i lom, slane i slatke bajame, a od ovoga koštuničavog voća prave i ulje i brašno. Njihov je brend Gospoja Mendula.
– Nemojte slučajno pokušavati davati to ime jer je zaštićeno – smije se Iva.
Govori nam kako su isprva orali kamen, frezali, navozili zemlju u rupe, sadili... I onda je stigao urod. Bajam je bio loš, zbog nedostatka vode pretanak. Bilo je potrebno navodnjavanje, javili su se na mjeru iz europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj. Uz suludo obrazloženje da sustav za navodnjavanje nije unapređivanje proizvodnje, dobili su odbijenicu. Žalili su se pa je valjda netko bolje pogledao papire i prošli su. Voda se napokon pojavila, na 247 metra dubine, koliko su morali kopati. Nedaleko od staje u kojoj sanske koze, ponešto alpina i križanih te nekoliko ovčica nakon povratka s paše spava i štogod prigrize sada je akumulacija s oko 2000 kubika vode iz koje se pumpama crpi voda za navodnjavanje.
Kada je Tomislav, umirovljeni zapovjednik počasne Predsjedničke garde, na izborima 2017. izabran za gradonačelnika Benkovca, prihvativši se dužnosti i u tom i u novom mandatu volonterski, Bulići su imali i još dvojicu sinova. Anti je sada 16 i ide u srednju za agroturističkog tehničara, najmlađi Dominik ima šest godina.
– Eto ti mene, prve dame Benkovca – samoj se sebi smije Iva.
S posla iz grada uto stiže i Tomislav, na brzinu ga "lovimo" za snimku i pokoju riječ jer posla preko glave uvijek ga čeka i kod kuće.
– Tribalo je krš pretvorit u obradivo – komentira.
Primitivnim strojem, jer boljeg nemaju, razbijaju ljusku badema kako bi došli do jezgre, koju suše na buri. S obzirom na to da dodatni proizvod uvijek diže cijenu osnovnoga, Iva je u bespućima interneta tražila što s bademom još mogu napraviti:
– Pročitala sam da je ulje bajama dobro i zdravo, da pomaže kod psorijaze, da je brašno pogodno za ljude koje ne smiju konzumirati gluten, za celijakičare. I eto, danas imamo i ulje i brašno od bajama – govori Iva objašnjavajući nam da se nakon prešanja badema dobiju granulice koje su zapravo brašno, pogodno za izradu peciva, kolača...
– Ljudi sa psorijazom koji su upotrebljavali ulje kažu da im je ublažilo upale koje izaziva psorijaza. Upotrebljava se i za njegu zrele i bebine kože, ali i kao hrana jer je hladno prešano pa ide u hladna jela, predjela, salate... – nabraja Iva.
Bez strojeva ne ide
Koliko joj je poznato, njezina je obitelj jedini proizvođač bademova ulja u Hrvatskoj, što im nije išlo u prilog. Planirali su uz pomoć europskih fondova i svoga novca kupiti prešu za ulje, ali ni na tom projektu nisu prošli jer nisu imali studiju zaštite okoliša. Naime, s obzirom na to da proizvođača bademova ulja nema, onda ni naši propisi ne poznaju prešu za bademe, koja nije veća od srednjeg televizora, već su ih svrstali u kategoriju proizvođača maslinova ulja, za koje je potrebna kudikamo veća preša pa Iva slikovito objašnjava da je ta u odnosu na onu kakva njima treba kilometarska. K tome, kada se badem preša, njegov je ostatak brašno pa je ova kategorizacija u kojoj su se Bulići ni krivi ni dužni našli, a po kojoj je obavezna studija zaštite okoliša, uistinu besmislena.
– Plakala sam deset dana kad su nas odbili. Toliko ideja iman, svi oćemo radit, al' bez strojeva se ne može jer bi to bilo samoubojstvo – kaže, ustrajna u tome da odustajanja ipak nema. Uostalom, kad otplate jedan kredit, uvijek mogu dići novi jer su se s kreditima i hipotekama itekako naviknuli živjeti.
Svaka čast. Krasni ljudi. Samo naprijed