Nogometaši su prije igrali za gablec, a danas igraju za 50 milijuna eura. Tako vam je i s čvarcima koji su od podcijenjenog proizvoda koji nikoga nije zanimao posljednjih 10 godina postali tražena – i skupa delikatesa – kaže nam Miroslav Mataušić, vlasnik obrta Frelimo, jedne od najpoznatijih hrvatskih „čvarkarnica“.
U rano samoborsko jutro do Frelima nas je umjesto navigatora doveo slatkasti miris tek pečenih i toplih čvaraka, kojima je među velikim kotlovima uspješno manevriralo nekoliko radnika. Krta leđna slanina prvo se strojno rezala u kockice promjera tri puta tri centimetra, a potom završavala u dubokim kotlovima, 40-ak kilograma po spremniku, odakle će dva sata kasnije izaći masni i slasni čvarci spremni za cijeđenje, prešanje, hlađenje, pakiranje i dalju distribuciju. Ni vrtoglava cijena od 230 kuna za kilogram onih s predznakom „delikatesnih“ ne odvraća ove dane kupce od omiljene im grickalice. Nakon što se pod budnim okom majstora na oko 160 stupnjeva slanina topila nekih sat i pol do sat i četrdeset pet minuta, zadnjih 15-ak minuta do pola sata u kotao se dodaje glavica luka i oko pola litre mlijeka za bolji okus, boju i hrskavost, a kad je iz nje iscurio i zadnji višak masti, zlatnosmeđi listići začinjeni su i s oko 300 grama soli.
– Ovo su vam hrvatski čvarci od danske slanine i uvozne radne snage, samo je kuhača domaća – šali se Mataušić. No iako ubrzo zaključujemo da se tu još nađe hrvatskog, paška sol, čakovečka glavica luka te Vindijino mlijeko ‘z bregov, činjenica da po sirovinu mora u Dansku nije baš ohrabrujuća.
– U Hrvatskoj jednostavno nema sirovine. Pokušavao sam, tražio, no dokle god u nas ne bude ozbiljne proizvodnje svinja i seljaci se ne budu bavili samo uzgojem umjesto da su, kako bi opstali, i prodajni menadžeri, marketingaši i knjigovođe, takvo što je nemoguća misija. Naši svinjogojci bi se trebali baviti samo time da je svinja sretna i zdrava, a sve ostalo, kako je to, primjerice, u Danskoj, prepustiti zadrugama koje im još istog dana uplate novac od prodaje i svi su zadovoljni. No našima će valjda trebati još 100 godina da bi se udružili i organiziranije nastupali na tržištu jer svatko misli da će ga onaj drugi prevariti – objašnjava ističući kako od kupnje četiri po četiri svinje u njegovu poslu nema puno vajde.
Za 80 tona čvaraka, koliko on proizvede godišnje, samo bi njemu trebalo oko 200.000 svinja od oko 105 kilograma, od kakvih se dobiva najkvalitetnijih tri kilograma (ukupno 650 tona godišnje) slanine za čvarke, a Hrvatska proizvede između 800.000 i milijun tovljenika – s „domaćom radinosti“ za vlastite potrebe oko 1,5 milijuna – i već joj sad nedostaje oko milijun. Od najvećih danskih proizvođača svinja, tvrtke Danish Crown, s kojom surađuje već 10 godina, svakog mjeseca tako uveze tri šlepera od po 21 tonu.
Sve skuplja sirovina
Kvaliteta je standardizirana, ujednačena od prvog do zadnjeg komada, s najviše stotinjak kg škarta. No kako u Europi divljaju cijene svinjetine, 38 tisuća eura po šleperu uskoro bi još moglo narasti, a pitanje je i hoće li za njega, koji je mala riba u europskom svinjogojskom lancu, uskoro i biti sirovine. Kinezi su zbog afričke svinjske kuge, koja je desetkovala i neke europske farme u proteklom razdoblju, poubijali više od 270 milijuna svinja. Donedavni najveći proizvođači, potrošači, a i globalni uvoznici odjednom trebaju i 30-40 posto svinjetine više nego ranije, zbog čega su cijene svinjskog mesa pa i sirovine za čvarke odletjele u nebo.
– U zadnjih pola godine meni je sirovina poskupjela u prosjeku 150 posto te sam morao dignuti cijene za barem 50 posto da bih servisirao proizvodnju, plaćao radnike… Sve to rezultiralo je da cijena mojih čvaraka, običnih, uzleti sa 100 na oko 150 kuna u maloprodaji, a delikatesnih sa 150 i na 230 kuna za kilogram. Svi to gledaju kroz neku prizmu skupoće, no prosječnom je čovjeku dovoljno 10-ak dag, a i ne jede ih svaki dan. Koliko će biti ako sirovina još ode gore, ne znam. Ne znam ni hoću li, kad mi koncem godine istekne tromjesečni ugovor, dobiti novi s obzirom na potražnju, tako da sam već 100 puta razmišljao i da odustanem od ovoga posla – kaže Mataušić. U vrijeme kad su čvarci i sirovina bili jeftini, teško je bilo naći i kupca jer se na malom hrvatskom tržištu najmanje 30% posla odvijalo na crno. No danas mu uz visoku cijenu, koja je makla nelojalnu konkurenciju iz sheme, ide. I tako već 10. sezonu.
Završivši ugostiteljsku školu, prvo je svaštario i bavio se prodajom proizvoda za pekarstvo, mastima, višnjom i čokoladom, no već s prvom turom čvaraka koje je odnio na probu jednom samoborskom mesaru shvatio je što dalje. Mataušići su čvarke radili generacijama, po nekima i najbolje u gradu, a sad je obiteljski tradicijski recept poslužio za biznis koji hvale i izvan naših granica.
– Prije 10-ak godina na našem tržištu uopće nije bilo čvaraka. Bilo je nečeg što se možda i zvalo čvarak, ali na njega nije sličilo, a mučilo me i tko bi ih kupovao. Napravio sam prvu turu, 20-ak kilograma i odvezao ih u mesnicu u Samoboru. Onako topli planuli su u manje od pet minuta.
Znaju čvarke i u Mjanmaru
Karte na pekarskom tržištu su, objašnjava, ionako već bile podijeljene pa nije bilo dileme s čime nastaviti. Nakon PPK karlovačke mesne industrije danas je vjerojatno drugi najveći igrač na tržištu čvaraka, a nakon što se do kraja godine pogon preseli na novu, veću lokaciju, plan je dići proizvodnju na 200 tona, od kojih hrvatsko tržište potroši 70 posto, a ostalo ide u izvoz.
– Na 40 kila sirovine dobijemo 5 kg delikatesnih ili 8,5 kg običnih čvaraka te između 20 i 24 litre svinjske masti. Radimo ih za Plodine, NTL-ovu robnu marku, Spar, Konzum, Loniju, uskoro i za Kaufland, a za inozemstvo imamo distributere u BiH i Sloveniji, dva kupca u Austriji, pet-šest u Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj, Irskoj… Naravno, riječ je uglavnom o našim ljudima koji vani imaju trgovine, a glavni su nam potrošači hrvatska dijaspora i ex-YU. Plan je da radimo i sa stranim lancima u inozemstvu. I Poljaci, Česi, Austrijanci u principu znaju što su čvarci, ali je velika borba, tamošnji potrošači najprije traže domaću robu – kaže Mataušić. No kako se dobar glas daleko čuje, i hrvatski će čvarci, uvjeren je, kad-tad dobiti zasluženo mjesto na europskoj trpezi. A plan je i izvoz u Rusiju i Kinu, nakon što se otvore tamošnja tržišta. Chefica Ana Grgić ovih ih pak dana uvodi u kuhinju zagrebačkog hotela Esplanade, služit će se na plati za doručak te kao grickalice u baru. Jedini hrvatski čvarci u konzervi, Frelimova inovacija nagrađena i na jednom od najvećih poljoprivrednih sajmova u Novom Sadu, ušla je i u brojne hrvatske kafiće i pubove, a uskoro će, doznajemo, i u engleske, s obzirom na to da su i tamo shvatili koliko se slani čvarci i pivo ljube.
– Upravo radimo na deklaraciji na četiri jezika – objašnjava naš sugovornik, čiji su čvarci tri puta osvajali i žiri Superior Taste Awardsa u Bruxellesu. Nije mala stvar kad ih odličnima ocijeni 130 najuglednijih članova kuharskih udruženja te chefova najpoznatijih svjetskih restorana, nositelja Michelinovih zvjezdica. Povećana potražnja generira i više zaposlenih u Frelimu, no kad se pokazalo da potencijalni radnici na razgovor dolaze samo zbog potpisa za burzu, posljednjih mjesec dana među 16 radnika u Samoboru koji rade u dvije smjene posao su našli i jedan Mjanmarac, jedan Kambodžanin i dva Nepalca.
– Uskoro stiže još jedan Nepalac – govori nam Mataušić, dok nam Mjanmarac Min Khuang Min govori kako mu je super u Hrvatskoj, a ni čvarci, koje danas radi, nisu su mu nepoznanica.
– Imao sam prijatelja Hrvata kod kuće koji mi ih je još tamo dao da ih kušam. Volim svinjetinu i volim čvarke – smije se Min, dok Miroslavov stric Ivica kaže kako je s čvarcima kao i s čokoladom. Prvih tjedan dana u tvornici ih se ne možete zasititi, a onda ih više gotovo ne jedete.
Što se tiče hrvatskih građana, ponosni su pak što su promijenili mentalitet i “isfurali” čvarke kao grickalice, koji se danas jedu i ljeti i zimi. A u paleo, LCHF i sličnim dijetama uz njih i mršave!
Nema svinja u Hrvatskoj??????