Hrvatski vinari zaigrali u svjetskoj vinarskoj ligi

Hrvatska nema ekskluzivnu kolekciju šampanjaca poput Portugala, starijih više od 200 godina i skupljih od 100.000 funta po boci, od kojih se jedna uz posebno osiguranje ovih dana izlaže i na prestižnom London Wine Fairu, no još je jednom dobila potvrdu vrijednosti i iznimne kvalitete svojih vina i vinara.

Prepoznati u svijetu

U konkurenciji čak 20.000 vina i 1500 izlagača iz 30-ak zemalja, gdje su šampanjci iz dubina Baltičkoga mora duhovi prošlosti za bogate kolekcionare, a vinski biznis zbilja u kakvoj se samo u Hrvatskoj godišnje okrene milijarda kuna, 25 hrvatskih vinara sa svojim je najboljim vinima, mahom od autohtonih sorti, u Londonu osvojilo čak 70 zlatnih, srebrnih i brončanih medalja – 40 Decanterovih i 30 International Wine Challengea.

– Više ne moramo govoriti odakle smo i to je prvi dobar znak, a sad slijedi daljnje dokazivanje kvalitete kako bismo si osigurali trajno mjesto na svjetskoj vinskoj karti – kaže Đuro Horvat, predsjednik Udruženja vinarstva HGK i direktor tvrtke Agrokor vina, kojoj su medalje s London Wine Faira već tradicija. Tvrtka je osvojila 10 medalja, a isto toliko i od 47 ukupnih preporuka hrvatskim vinima. Najvredniju, zlatnu od IWC-a, osvojili su s Graševinom Principovac 2008. iz Iločkih podruma, što je još jedna potvrda da je brendiranje vinske Hrvatske, koje je počelo prije godinu dana, na najboljem putu.

Graševina, malvazija i plavac lokomotiva su hrvatskog vinarstva u svijet, tvrdi Horvat. Preduvjet je toga pak sređivanje domaćeg tržišta vina, na kojemu se, prema nekim procjenama, više od polovice proizvodnje proda na crno, a uz to se valja prilagođavati i manjim postocima alkohola u vinima, u kojima su dosta prisutne i kupaže. Australci zbog toga već dosta gube na popularnosti svojih vina – čak i Francuzi, koji su, primjerice, nekada u SAD-u prodavali enormne količine, a sad bordeaux više cijene u Kini ili Rusiji, gdje se podrazumijeva kao statusni simbol. I dugoročan opstanak hrvatskih vina zajamčen je samo ako se vinari udruže, od kojih mnogi posljednju godinu zbog nesređenosti tržišta i pada potrošnje vina od najmanje 30 posto grcaju u zalihama. No, težište mora biti na izvozu vrhunskih vina koja prate i odgovarajuće cijene srednje i više kategorije – iznad 5 eura.

Zakon velikih brojeva

Velika je Britanija, srećom, nevinska zemlja. No u njoj treba graditi imidž, s obzirom na to da tu sjedi više od polovice svjetskih "opinion makera". London Wine Fair stoga je svakako jedna od boljih odskočnih daski za hrvatska vina u svijet, a vole ih i Britanci, što najbolje potvrđuju vina Vlade Krauthakera i u prestižnom londonskom Fat Ducku, dok je na sajmu upravo osvojio i zlatnu medalju za Graševinu izborne berbe prosušenih bobica 2009.

Nikada nećemo igrati u prvoj svjetskoj ligi po veličini i količinama, ali zasigurno možemo po izvrsnosti i posebnosti brendiranjem vinske Hrvatske kroz turizam i rast vinske kulture, a komercijalno kroz vrhunske restorane, fine vinoteke, bolju organizaciju i jači marketing te vinske ceste, što će i najmanjem vinaru osigurati likvidnost da opstane na tržištu, koje je čak 15 posto više fiskalno opterećeno u odnosu na susjedna, tvrdi vinar Ivica Matošević. Stoga je, tvrdi on, sada povijesni trenutak da i mali i veliki udruže snage i da se odrede prioriteti.

– Mi smo realna novostvorena hrvatska vrijednost, a da sam ja premijer, ne samo da bih bio ponosan na to i trudio se o tome više naučiti nego bih znao i da je vino dobro diplomatsko oružje – kazao je Matošević, čija se vina, među ostalim, služe i u tri od pet najboljih restorana u Chicagu.