Hrvoje Stojić: Nije dobro, čekaju nas otkazi i još manje plaće

Za razliku od Vlade, koja se nada da je najgore iza nas i da slijedi godina laganog oporavka, domaći su bankarski analitičari skeptičniji. Hrvoje Stojić, glavni analitičar HYPO banke, vjeruje da nas čeka novi pad od dva posto, čime bismo zacementirali poziciju zemlje koja se nakon 2008. godine najviše strmoglavila, ne računajući Grčku, koja je pred bankrotom.

Zašto se procijenili da će BDP ove godine pasti dva posto? Na čemu temeljite tu procjenu?

Zato što se dugo odgađana, pa konačno započeta fiskalna konsolidacija, podudara s ponovnim ulaskom domaće ekonomije u recesiju u prvom kvartalu ove godine. Padaju proizvodnja i investicije, a sve su lošiji uvjeti i za kreditnu aktivnost. Ni inozemno okruženje nije nam sklono s obzirom na štednju i rezove diljem eurozone, posebno kod glavnog vanjskotrgovinskog partnera – Italije, dio europskih banaka se razdužuje, a ni krizni menadžment na tim tržištima nije dovoljno efikasan. Imajući na umu da je u visokoeuroiziranoj ekonomiji kao što je naša stabilan tečaj primaran cilj te da puko rezanje javne potrošnje može djelovati prociklički, unutarnju devalvaciju treba provesti reformama tržišta rada, racionalizacijom i promjenom strukture javne potrošnje te naposljetku smanjenjem troška administracije te političkog aparata. To kratkoročno obično dovodi do povećanja nezaposlenosti i realnog pada raspoloživog dohotka, što dodatno slabi domaću potražnju, a tek se na dulji rok stvaraju osnove za poboljšanje konkurentnosti. Nikad, međutim, nije na odmet naglasiti da u trenutačnoj povoljnoj fazi političkog ciklusa u kombinaciji s pristupanjem EU te uskoro obveznim fiskalnim pravilima i mjerilima za konkurentnost, Hrvatska treba iskoristi povijesnu priliku za temeljito restrukturiranje gospodarstva u srednjem roku. Pritom ključni rizici leže u prihvatljivoj dostupnosti kapitala, rizicima koje će proizvesti monetarna politika usmjerena na čuvanje tečaja, kao i slabim reformama za poticanje rasta. Moglo bi nam se dogoditi da upadnemo u "zamku štednje", gdje će nemogućnost rasta zahtijevati dodatno rezanje proračunske potrošnje.

Ministar financija prigovorio je analitičarima banaka da pri svojim prognozama uopće nisu uzeli u obzir plan vlade i njezine projekte. Pa jeste li ih razmatrali?

Najavljene infrastrukturne investicije javnog sektora na tragu su nužnih promjena u strukturi da energetika bude prije autocesta. Mijenja se i model financiranja s većim naglaskom na koncesije, sredstva EU te vlasnički kapital umjesto zaduživanja na teret proračuna. U ovoj fazi još ne znamo vrijeme njihova pokretanja, uvoznu komponentu, pa stoga ni učinak na rast u 2012. Također je jasno da privatni sektor neće uhvatiti željeni priključak u puno važnijim sektorima čiji je output međunarodno razmjenjiv ako izostanu reforme na strani ponude, i to poglavito tržišta proizvoda i usluga, rada te poreznog sustava u smislu daljnje djelomične zamjene direktnih poreza indirektnima. Neupitno je i da snažnija politička sklonost te podrška javnosti strukturnim reformama mogu igrati važnu ulogu u povjerenju investitora.

Što kažete na prvih 100 dana nove vlade, kako biste ih ocijenili? Kako ocjenjujete rad gospodarskih ministara?

U prvoj fazi Vlada je svojim prvim rebalansom proračuna s primjesama unutarnje devalvacije pozitivno utjecala na kratkoročnu stabilizaciju javnih financija, što je u kombinaciji s golemim novčanim injekcijama ključnih centralnih banaka omogućilo zadržavanje investicijskog rejtinga te znatan pad premije na hrvatski državni rizik. Time su Hrvatskoj narasle šanse da se sljedeći mjesec koliko-toliko povoljno zaduži na američkom tržištu i praktički "odradi" najveći dio (re)financiranja za ovu godinu. Uspješan plasman obveznica pozitivno bi utjecao i na stabilnost tečaja kune te utjecao na stabilizaciju kamatnih stopa na domaćem tržištu novca. Za cjelovitu ocjenu uspješnosti Vlade potrebno je još kvartal-dva kada ona treba detaljizirati reforme tržišta rada, socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog sustava te krenuti u njihovu primjenu. Osobno mislim da će se koplja lomiti na (ne)uspješnosti reformi tržišta rada, koja je važna za našu konkurentnost, premda ih pojedine interesne skupine neće lako prihvatiti.

Što nam može donijeti strateški energetski savez s Rusima?

Za Hrvatsku je općenito dobro da širi bazu potencijalnih investitora, posebno u smislu jačanja odnosa s brzorastućim gospodarstvima poput BRIK-a i drugih tržišta u nastajanju, čije se perjanice tek pokušavaju pozicionirati u našoj široj regiji. Pritom se relativno smanjuje ovisnost o dobrom dijelu eurozone koja sada općenito kaska u oporavku. Kad pak govorimo o Rusiji, treba imati na umu da snaga dobrog dijela ruskih energetskih kompanija, održivost tamošnjeg proračuna te općenito tempo ekonomskog rasta ovise o cijeni nafte, nedavni snažan porast koje dio analitičara pripisuje prevelikoj likvidnosti na svjetskim tržištima, koja samo podgrijava špekulacije. Stoga smatram da istodobno vrijedi investirati u nove tehnologije (vjetroelektrane, fotoćelije, dubinsko istraživanje nafte i plina itd.), gdje Hrvatska ne ovisi o tuđim prirodnim resursima, a programi potpora energetske učinkovitosti investitorima osiguravaju stabilnije prinose, kao i novčani tok.

Hoće li energetski projekti donijeti preokret, može li se ostvariti planirani rast investicija u ovoj godini? Mogu li javna poduzeća uložiti koliko se od njih očekuje?

Velik dio projekata uistinu je Hrvatskoj nedostajao, no da bi se navedeni energetski projekti u punom smislu realizirali te privukli privatni investitori, potrebna je daljnja liberalizacija energetskog tržišta, odnosno tržišnih načela poslovanja uz što manje državnih intervencija. Ostaje, međutim, nejasno iz kojih će se izvora e investicije dijela prezaduženih javnih poduzeća financirati ako prethodno ili bar paralelno ne uslijede temeljita restrukturiranja kako bi se bilance tih poduzeća pripremile za novi investicijski ciklus.

Spominje se privatizacija putem IPO-a i sudjelovanja građana. Što mislite, bi li građani pokazali interes za kupnju dionica nakon loma koji se dogodio na tržištu kapitala i gubitaka na dionicama?

Većina građana koji su sudjelovali u prijašnjim javnim ponudama dionica te istodobno ulagali na dioničkom tržištu imali su negativno iskustva zbog naglog pada zbog eskalacije svjetske financijske krize. Međutim, glavni su se svjetski dionički indeksi u međuvremenu snažno oporavili te se trenutačno nalaze na najvišim razinama unatrag nekoliko godina. Danas, na žalost, dobra vijest kao da nije vijest; primjerice da je dionički indeks S&P 500 od kraja rujna lani skočio 24%, a od početaka sistematskog rješavanja krize od proljeća 2009. ukupno porastao 108%. Istodobno, hrvatsko tržište kapitala zbog loše ekonomske situacije unatrag četiri godine, vrlo niske likvidnosti te posljedično nezainteresiranosti investitora još uvijek uvelike zaostaje za svjetskim pandanima. Zbog povećanog opreza koji trenutačno vlada, interes građana za potencijalni IPO uvelike ovisi o atraktivnosti izdavatelja, trenutačnoj percepciji rizika, ali i o građanima razumljivim poboljšanjima u korporativnom upravljanju kompanija koje se žele listati na burzi.

Jesmo li dosegnuli dno, što će se događati s nezaposlenošću. Gdje će ljudi pronalaziti posao, hoćemo li se pretvoriti u zemlju kuhara i konobara?

Sukladno nastavku recesije te nužnim reformama na tržištu rada, rast nezaposlenosti mogao bi se rastegnuti i na dobar dio sljedeće godine. Puno važnije pitanje ovdje je stopa zaposlenosti jer, kada bismo i svih 345 tisuća nezaposlenih zaposlili preko noći, participacija na tržištu rada i dalje bi bila među najnižima u Europi. Osim namjere da prekine praksu beskonačnih kolektivnih ugovora, Vlada u sklopu potrebnih reformi tržišta rada tek treba odgovoriti na pitanja poput visoke stope ovisnog stanovništva, promjena u sustavu socijalne skrbi kojim bi se potakla mobilnost i sudjelovanje na tržištu rada te omogućila fleksibilnost poslodavaca u upravljanju ljudskim resursom, što se posebno nužnim pokazuje u izrazito cikličkim djelatnostima. Postojeći sustav zapravo još potiče reakciju na pogoršane uvjete poslovanja smanjenjem broja zaposlenih prije nego što dopušta fleksibilnost plaća. Osim reformi tržišta rada, mogućnosti zapošljavanja dugoročno će biti određene restrukturiranjem obrazovnog sustava te investicijama u ljudski kapital. Nema govora o tome da će Hrvatska postati zemlja "kuhara i konobara", to je banaliziranje cijele stvari – svojevrsna babaroga-priča. Ponavljam, ono što mora biti napravljeno jest reforma tržišta rada, proizvoda i usluga s krajnjim ciljem veće produktivnosti po zaposleniku, jačanje menadžerskih vještina za nastup na inozemnim tržištima, a sve to trebalo bi pozitivno utjecati na povećanje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva. Veći je problem kako zadržati kvalitetne i educirane mlade kadrove u Hrvatskoj s obzirom na potencijalni odljev mozgova nakon priključenja EU.

Kad će pasti kamate na kredite? Kako će se uopće pokrenuti potrošnja i investicije uz skupe kredite?

Osim generalno izražene averzije prema riziku, na formiranje kamatnih stopa za poduzeća utječu i individualni profili rizičnosti, kako u bilancama, tako i prema srednjoročnim industrijskim izgledima. Po toj osnovi kamatne stope mogle bi krenuti u oba smjera, no očekivati je da će zbog nedovršenog restrukturiranja bilanci poduzeća one uglavnom ostati povišene, bar dok se ne riješi problem opće nelikvidnosti u gospodarstvu. Kamatne stope na kredite stanovništvu pod relativno su slabijim pritiskom s obzirom na depresivnu potražnju pod utjecajem rasta nezaposlenosti, daljnjeg razduživanja, pada realnog raspoloživog dohotka te općenite neizvjesnosti glede srednjoročnih dohodovnih očekivanja. Sličan razvoj događaja mogli bismo vidjeti i kod pasivnih kamatnih stopa – gdje uzlazni pritisci potječu zbog konkurencije banaka za domaćim izvorima financiranja (općenita srednjoročna nastojanja da se pasiva postepeno "podomaći"), dok smanjena kreditna aktivnost ujedno smanjuje potrebu za prikupljanjem sredstava. Osim cijene kredita, nezanemarivo je pitanje zasićenosti tržišta s obzirom na to da smo po pitanju kredita stanovništvu (mjereno udjelom u BDP-u) dosegli razine Italije (37% BDP-a), a u kreditiranju poduzeća Austriju (62% BDP-a, uključujući prekogranično financiranje). Stoga bi se prije moglo govoriti o potrebi razduživanja, dok se u pogledu financiranja investicija treba više fokusirati na alternativne modele financiranja, primjerice, kroz vlasnički kapital, koncesije, fondove EU i sl.

Što će se događati s cijenom nafte?

Očekivana prosječna cijena Brent nafte od 110 do 120 dolara za barel tijekom ove i sljedeće godine temelji se na daljnjim problemima na strani ponude, posebno proizvođača u bliskoistočnim kriznim žarištima. Pritom su izraženiji uzlazni rizici zbog nastavka geopolitičkih tenzija te akcija centralnih banaka u cilju povećanja likvidnosti. Kako se udio nafte u svjetskoj ekonomiji približava povijesnoj prijelomnoj razini od 7% (ekvivalentno cijeni od 140-150 dolara), gdje obično dođe do snažnije racionalizacije na strani potražnje, i sve glasnija su razmatranja koordiniranog otpuštanja strateških rezervi, dakako da postoje i silazni rizici.

Najavljuje se poskupljenje plina i struje. Koliko je to opravdano?

Ovdje je zapravo najveći problem što su se cijene ovih energenata u prošlom dugoročnom razdoblju neopravdano subvencionirale, čime se umjetno čuvala konkurentnost gospodarstva, ali i poticalo neracionalno korištenje. Zato bi se ubuduće usklađivanje prema tržišnim principima moglo događati nešto brže nego što bi bio slučaj da se cijena energenata pravedno vrednovala u prošlom razdoblju. Tada bi i HEP bio profitabilniji i više investirao, što bi u dugom roku povećalo fleksibilnost na strani ponude energenata, omogućilo konkurentnije cijene za gospodarstvo te vjerojatno rezultiralo izvozom na neka od susjednih energetski deficitarnih tržišta.

Kako će izgledati raspodjela svjetske ekonomske moći za desetak godina, hoće li Kina sustići SAD? Kako će u tome proći male države i ekonomije?

Kineski će se model rasta svakako mijenjati u dugom roku prefokusiranjem s trenutačno snažnog oslanjanja na investicije i izvoz u smjeru rasta domaće potražnje. Uspjeh ove dugoročne tranzicije utjecat će i na politički jednopartijski sustav, odnosno potonju izdržljivost u potrošačkoj ekonomiji. S druge strane, SAD mora riješiti pitanje stabilizacije sve većeg javnog duga, dok se istovremeno mora uhvatiti u koštac sa socijalno osjetljivim programima kao što su Medicare i Social Security. Štoviše, ključno je pitanje kako restrukturirati navedene programe, a da su dugoročno solventni unutar predviđenog fiskalnog okvira. Nadalje, opća očekivanja da će Kina, nastavi li robustan ekonomski rast, postati vodeća svjetska ekonomija pod utjecajem su neizvjesnosti oko ekonomskih modela koji uvelike utječu na dugoročni razvoj ekonomske situacije između Kine i SAD-a, posebno u vanjskoj trgovini. S druge strane, male će se države sve više morati fokusirati na tzv. nišne proizvode/usluge s većom dodatnom vrijednošću, odnosno naći proizvode/usluge gdje imaju konkurentsku prednost.

Kakve su perspektive u regiji, gdje stojimo najlošije?

Ne bih rekao da hrvatsko gospodarstvo stoji relativno lošije u odnosu na regionalna. Očekujemo da će sličan pad od oko 2 posto zabilježiti i Slovenija zbog neriješenih problema u tamošnjem bankarskom sustavu te ubrzanja fiskalne konsolidacije. Za srpsko bi se gospodarstvo moglo reći da je fleksibilnije te da postiže relativno bolje rezultate po pitanju direktnih stranih investicija. Međutim, dio investitora im se povlači (US Steel) ili smanjuje ambicije poput Telenora, koji je smanjio kapital za 300-tinjak milijuna eura. Deprecijacija dinara u kombinaciji s vrlo visokim dospijećem kratkoročnog državnog duga te suspenzijom aranžmana s MMF-om u izbornoj godini značajno povećavaju neizvjesnost, pa će i tamošnji BDP ove godine pasti za oko 1%. Generalno su sve ekonomije regije razvile (pre)veliku ovisnost o bankarskom financiranju, kasne po pitanju fiskalne konsolidacije, sporo mijenjaju zastarjelu strukturu ekonomije te ne žure sa strukturnim reformama, što jugoistočnu Europu svrstava među relativno manje atraktivna tržišta na mapama investitora.