Nikada neće kritizirati nove tehnologije već će cijeniti što mu je zahvaljujući njima posao lakši no što je bio njegovu djedu. Ali nikada neće u proizvodnji ni posegnuti za novim trendovima, već će mu na prvome mjestu biti tradicija, ono što je dobio u nasljedstvo, i autohtone sorte loze i maslina u koje je sve vrijeme vjerovao, baš kao i njegovi preci. Promišlja tako agronom i enolog Ante Sladić iz Plastova, sela u zaleđu Skradina, pa ponosno kaže kako ta obiteljska filozofija nije bila uludo. Jer na ovogodišnjem su Decanteru – najvećem međunarodnom natjecanju na kojem se ocjenjuju vina, a koje se održava u Londonu – vina Sladićevih dobila čak pet medalja, pokazavši kako se svjetske priče mogu napraviti i od starih, autohtonih sorti.
Prva i druga ljubav
– Pokušavamo crpiti ono najbolje iz tradicije, a to je kraj koji imamo, jako vrijedno tlo i naše autohtone sorte. Tolike medalje na Decanteru, a dobivamo ih četiri godine za redom, iznimno su veliki uspjeh jer smo praktički za sve svoje proizvode dobili visoka priznanja, i to za vina od sorti koje nisu toliko poznate i razvikane, ali smo pokazali da su itekako vrijedne, zbog čega su ove medalje još i slađe jer su za sorte u koje smo od početka vjerovali, a danas se one upisuju na isto mjesto s najboljim svjetskim sortama. Veliki je to ponos – zadovoljno će 34-godišnji Ante iz čije boutique vinarije izlazi vino u četiri boje – crnoj, bijeloj, rose te orange ili amber koje je sada u svijetu trend, a kod njih tradicija, što će najbolje posvjedočiti Antin dida Jure koji se ni u 86. ne odriče "svoje žutine".
Njemu u čast napravili su od debita Sladići vino Oya Noya, nazvavši ga tako po poviku iz ojkalice. Osim debita Sladići u svojim ekološkim vinogradima uzgajaju i maraštinu, lasinu, plavinu, tribidrag te babić, njihovi se vinogradi nalaze na brdu iznad Skradina, tlo je raznoliko, a klima specifična, što je pogodno za proizvodnju svih mogućih stilistika vina – od laganih pitkih, pjenušavih do kompleksnih koja mogu godinama odležavati. Debita ja najviše, a vino od te sorte u čijoj je kapljici uživao i čuveni maršal Marmont nekoć je služilo kao sredstvo plaćanja pa je tako i dobio ime. Maraštinu su nekoć doktori propisivali kao lijek i u apotekama se mogla kupiti "ka likarija", od lasine koju pojedini vinski znalci nazivaju dalmatinskim pinot noirom Sladići prave i monosortni opol (rose), a voćne arome karakteristika su plavine. Najnoviji vinograd koji su Sladićevi prije nekoliko godina podigli i koji će ove godine prvi put imati pravi urod nalazi se u kršu, gdje im je bilo četiri puta skuplje saditi jer je tu, uz ostalo, nužno navodnjavanje, i dat će puno manji prinos grožđa, ali najvišu moguću kvalitetu vina.
– Tija bi da od Dalmacije napravimo brend, što ona trenutačno nije. Sada imamo 10 puta manje vinograda nego prije 100 godina, u našoj je županiji nekada više od 80 posto stanovništva dobro živjelo od vinogradarstva. To je bio ondašnji turizam – govori Ante pokazujući nam lijepo uređenu kušaonicu na gospodarstvu u kojoj unutra ima mjesta za 30, a vani za još 50 osoba.
Nakon dvije godine stanke zbog pandemije, gosti su se u organiziranim grupama počeli vraćati u skradinsko zaleđe. U vinariji Sladićevih Ante ili zaposlenica Josipa uputit će ih u vinski svijet, kušat će delicije od lokalnih namirnica Antine majke Miroslave, degustirati vino o kojem u podrumu brigu vode dvojica enologa – Ante Sladić i zaposlenik Ante Rupić. U samome vinogradu još je troje radnika, a vinograd je briga i Antina oca Marinka. Dida Jure pomogne koliko može i sada je uglavnom zadužen za sušenje smokava. Antini sinovi, troipolgodišnji Toma i jednomjesečni Vito možda će jednog dana nastaviti istim koracima, prekinutima u Domovinskome ratu kada su morali otići sa svog imanja, vrativši se na uništene vinograde koje su iznova dizali:
– Bez europskih fondova nema šanse da bismo samo svojim sredstvima uspjeli postići sve ovo što imamo danas. Ponekad me vlastite ambicije prestraše, al' onda me povuku strast prema poslu i želja da od ovih sorti i ovoga kraja napravimo nešto najbolje moguće, što može biti najbolje na svitu. Značajni smo ne po količini nego po kvaliteti, a ako svi budemo išli u tom smjeru, bit ćemo značajni i u količini – kaže Ante čijoj je obitelji proizvodnja vina prva, a proizvodnja maslinova ulja druga ljubav:
– Plastovo je na samom sjeveru gdje se masline uopće mogu uzgajati, u najhladnijem području, zbog čega su naša ulja jako intenzivna, gorka, pikantna i istodobno jako bogata antioksidansima, što znači da je riječ o zdravom ulju, onome što struka najviše cijeni. Imamo dvije sorte – poznatu i jednu od najstarijih dalmatinskih sorti, oblicu, koja daje superkompleksna, bogata ulja s izraženom gorčinom, fantastična za uparivanje s različitim jelima. Imamo i krvavicu, autohtonu skradinsku sortu koju samo ovdje možete naći. Krvavica ima visoku kvalitetu, izrazitu pikantnost i unikatnu aromu. Ove smo godine našu krvavicu prvi put slali u New York na jedno od najprestižnijih svjetskih natjecanja maslinovih ulja. I dobili smo za nju zlato, a za oblicu koja je na istom natjecanju lani bila zlatna ove smo godine dobili srebro. Opet se pokazalo da se isplati vjerovati u svoje sorte – govori Ante.
Motika strogo zabranjena
Taman kad smo se s njim pripremali krenuti prema novom vinogradu u kršu, gdje je na tri hektara posađeno 16 tisuća trsova, u kušaonicu je bila pristigla grupa stranaca pa smo se put vinograda uputili s Marinkom i didom Jurom. Stigavši do vinograda pokazali su nam bušotinu s 310 kubika vode, za navodnjavanje. Kažu da će tu u kršu, gdje je zemlje samo 30 posto, a ostalo je kamen, posaditi lozu na još 3,5 hektara. Korov u vinogradu uništavaju mehanički, ali ne motikom jer bi tako sada ostali bez poticaja:
– A meni je to malo smišno, motika je uvik bila glavna za vinograd. A sad njome ne smiš!? – čudi se dida Jure.
– Šta ćeš, ćaća, sve u svoje vrime – odgovara mu Marinko, objašnjavajući kako imaju traktorski priključak za okopavanje vinograda, a berba je ručna jer se, srećom, neki činovnički um još nije dosjetio da bude drukčije.
Nekad je ova zemlja imala jaku i moćnu industriju....sada ima primarnu proizvodnju hrane