Projekt časopisa Zaposlena i Večernjeg lista "Mentorstvo među ženama" nastavlja se i petu godinu zaredom. Snježana Bahtijari dugogodišnja menadžerica u ICT industriji odana je tom projektu od prvog dana.
Kakva su za vas bila prethodna četiri mentorska putovanja i kakve ste nove horizonte otkrili?
Otkrivanje novih perspektiva možda je najvažniji dio mentorskog odnosa. I to za obje strane tog odnosa. Na svim mojim mentorskim putovanjima koja i dalje traju, jer smo se povezale, premda su projekti formalno završeni, dobrobit je uzajamna. Kao mentorica sretna sam jer sam se povezala s kvalitetnim osobama, ženama koje su željne znanja i novih prilika, koje ne traže izliku da nešto ne mogu napraviti nego, naprotiv, vide mogućnost za osobni razvoj i unaprjeđenje poslovanja. Moje iskustvo u ovom vrijednom projektu vrlo je pozitivno. Kako sam od početka ovog projekta bila mentorica - u trećem ciklusu i tajanstvena mentorica koja je radila paralelno s tri mentijke, a u četvrtom ciklusu uz svoju sam mentijku imala i dodatnu mentijku koja je zatražila "drugo mišljenje" kroz "crveni gumb" - u konačnici sam u četiri ciklusa radila s ukupno sedam mentijki. One su, svaka na svoj način, pomogle da i ja vidim bolje i jasnije horizonte u vlastitom životu i donesem neke važne odluke. Tako sam nakon dugogodišnje uspješne poslovne karijere odlučila okrenuti stranicu i posvetiti se nekim stvarima koje su me i prije zanimale, ali nisu bile u mom području djelovanja, ni na mojoj listi prioriteta. Kao osoba koja vjeruje u ljude, znanje i moć povezivanja, dobro znam da su kvalitetni, otvoreni i pozitivni ljudi ključ promjena. Zato oko sebe okupljam ljude koji slično razmišljaju i ne libe se zasukati rukave. Ne moraju to biti formalni projekti ili poslovi, dovoljno je povezati se oko sličnih vrijednosti i htjeti raditi nešto dobro. Već konstruktivan razgovor, razmjena ideja i osnaženje - čini čuda. Nekako mi se čini kao da su ljudi, zahvaljujući ponajviše tehnologiji, stvarni život podredili virtualnom te da smo sami zajedno, kao što to u istoimenoj knjizi zaključuje Sherry Turkle. A nove horizonte može se osvajati samo ako je čovjek motiviran i ima za to odgovarajuću podršku.
Imati neko iskustvo i znanje o nečemu, dar je. No, je li najveća vrijednost toga dara znati ga, moći ga i željeti ga prenijeti i podijeliti s drugima?
Da, nije dovoljno nešto znati i koristiti za vlastiti razvoj, nego je jednako važno i vrijedno imati dar to znati, moći i željeti prenijeti drugima. Uz motiv da se pozitivno utječe na druge ljude i doprinese nekim promjenama važno je da to čovjek zaista i može napraviti. Znam da tu sposobnost nemaju svi ljudi, jednako kao što svi nemaju ni potrebu da dio svog vremena posvete upravo tom cilju. Međutim, znamo da ljudi vrlo često u svakodnevnom razgovoru nastupaju kao da su najveći znalci za nogomet, politiku, medije… Stvarnost ih, naravno, demantira. Tako i kod prenošenja znanja i utjecaja na druge ljude nije važan naš dojam, nego rezultat mjeren napretkom i zadovoljstvom druge osobe i njezinom sposobnošću da naučeno primijeni i prenese dalje. Zato u društvu treba promovirati mentorstvo kao proces širenja kruga ljudi koji su spremni i sposobni podijeliti svoje znanje i nesebično raditi s drugim ljudima da bismo kao pojedinci i društvo napredovali i bili bolji.
Uspješnima mentorstvo je pitanje mentalne, profesionalne i karijerne "higijene"
Znam da su vas, i to ne samo na ovom projektu, uglavnom mentorski povezivali s naizgled nekompatibilnim osobama, što je prema vašim riječima za obje strane bilo zanimljivo.
Moje su mentijke bile iz različitih sektora, područja djelovanja i interesa pa se isprva činilo da će ti spojevi teško funkcionirati. Pokazao se da je i to jedna od naučenih lekcija. Moje su mentijke hrabro izlazile iz vlastite zone komfora, stalno razvijale svoje potencijale i duhovno napredovale. Dakle, mi smo se povezale ne samo zbog prenošenja stručnog znanja, nego ponajprije zbog toga što su mentijke osvijestile da same nešto dobro mogu napraviti, time su bile zadovoljne i dovoljno motivirane da mijenjaju sebe i svijet nabolje. To dizanje zastora na pozornici njihovog života i karijere uvijek mi je bio najdraži trenutak u našem radu. Naravno, pogrešno bi bilo misliti da mentorica rješava probleme ili radi posao svojim mentijkama. One su to uz moju mentorsku podršku same odradile. Meni je bilo veliko zadovoljstvo pomoći im da, slikovito rečeno, poprave razmišljanje, spoznaju vlastite snage i iskoriste prilike. Radost je bila obostrana.
Je li vam se ikada dogodilo da s nekim iz nekog razloga ipak niste mogli završiti započeto mentorstvo?
Dosad nisam imala takvo iskustvo. Sva povezivanja na kraju su se pokazala korisnima i kvalitetnima. Naravno, bilo je situacija kada sam s nekim mentijkama "kliknula" brže, a s nekim nešto kasnije, međutim to me niti jednom nije zabrinulo. Vjerovala sam da promjenom pristupa i strpljenjem možemo stvoriti pravi odnos povjerenja i zadovoljstva. Nisam pogriješila.
Kako se na mentorstvo gleda u svijetu?
Imate pravo, postoji bezbroj primjera najsposobnijih, najjačih i najuspješnijih pojedinaca iz cijelog svijeta koji su imali ili imaju mentora ili mentoricu. Štoviše, to im je prednost, ne slabost. U razvijenim zemljama pitanje mentoriranja je pitanje mentalne, profesionalne i karijerne "higijene" – svatko tko drži do sebe i uspješan je, ne libi se uz sebe imati mentora ili mentoricu. Vrlo često uspješni ljudi naglašavaju činjenicu da im mentor ili mentorica svojim "drugim mišljenjem", podrškom i usmjeravanjem predstavljaju dodatnu sigurnost i potreban korektiv njihovih limita te važan životni oslonac. Nažalost, mi u Hrvatskoj nevoljko spominjemo mentoriranje, a još rjeđe spominjemo mentore ili mentorice koje su nam pomogli. Možda je razlog tome strah da će netko pomisliti kako time priznajemo da nismo dovoljno sposobni ili nešto ne znamo. Takvo razmišljanje samo potvrđuje potrebu da hrvatsko društvo čim prije osvijesti puni potencijal mentoriranja kao važne poluge bržeg osobnog razvoja i prosperiteta cijelog društva. •