Hoće li jedan od posljednjih primjeraka hrvatskoga gospodarskog "obiteljskog srebra" INA u brzu prodaju? Gotovo se svi stručnjaci slažu da je krajnje vrijeme za prodaju. Mđeutim, konkretnog i jasnog odgovora na pitanje kome, kada i kako - nema.
Najveću odgovornost za privatizaciju preuzela je na sebe Vlada, ali već mjesecima čeka zakon o privatizaciji Ine i HEP-a na temelju kojeg bi se moglo barem malo jasnije vidjeti tko je sve i na koji način u igri. Doduše, dopuštena je prodaja 25 posto Ine i bez donošenja zakona o privatizaciji, no i tu je nejasno kome, kada i kako.
U političko-gospodarskim špekulacijama donedavno je bilo uvjerenje, najviše prošireno unutar kompanije, kako bi INA trebala biti "žrtvovana" za spas proračuna. Debeli minusi na prihodovnoj strani proračuna mogli bi biti ispunjeni prodajom dijela Ine. No odlukom da novac od privatizacije ubuduće ide u razvojne fondove za jačanje gospodarstva, srušena je proračunska vizija Inine prodaje.
- Danas se može prodati 10 ili 20 posto Ine i tim novcem popuniti Fond za razvoj - kaže dr. Tomislav Dragičević, predsjednik Uprave Ine.
Dragičević: možda je bolje pričekati
- Po mojem mišljenju, možda je bolje pričekati da se Ina ipak još malo dotjera i razvije kako bi bila privlačnija za neka buduća ulaganja. No u prilog odgađanju prodaje ne idu neke druge stvari. Od pristupanja Hrvatske WTO-u do iduće godine drugačijega carinskog odnosa prema nafti i derivatima jer bi Hrvatska trebala postati članom CEFTA-e. Tu je i paket energetskih zakona koji bi trebao hrvatsko tržište učiniti konkurentnim i za neke druge strane ili domaće kompanije. I naravno, ono što možda donosi najviše straha, cijena nafte u svijetu iz tjedna u tjedan pada. Nastavi li se tako, jasno je da će INA, kao sve naftne kompanije, izgubiti na vrijednosti - kaže Dragičević, koji se slaže da je odluka o Ininoj prodaji u rukama Vlade.
Kad je o Vladi riječ, tu je najistaknutiji potpredsjednik Slavko Linić, koji kao predsjednik Nadzornog odbora Ine sigurno najviše poznaje odnose unutar kompanije i trenutačnu spremnost za privatizaciju.
INA je potpuno spremna za privatizaciju, tvrdi Linić. Je li Linićevo ovotjedno putovanje u Moskvu ciljani zadatak uspostave zamišljenog naftovoda od ruskih nalazišta nafte do luke u Omišlju i prerastanje problema s naknadama za prijevoz samo dio razgovora? A drugi dio razgovori s mogućim ruskim ulagačima zainteresiranima za kupnju Ine? Teško je odgovoriti na to pitanje jer to samo Linić zna. No barem do sada velike ruske kompanije nisu pokazivale pretjerano zanimanje za kupnju male Ine. Ili točnije, zanimanja je bilo ako bi u tom paketu dobro došao i JANAF, koji je kao strateški cilj mnogo zanimljiviji.
Dosadašnje špekulacije o Ininoj privatizaciji prolazile su kroz mnoge faze. Od Davora Šterna, koji je zamislio ujedinjenje mađarskog MOL-a i Ine kao buduću jaku srednjeeuropsku kompaniju, do stvaranja kompanije koja bi ujedinila kvalitetu Ine, pedantnost, ali i nedostatak rafinerija slovenskog Petrola i mogućnost Energopetrola iz Bosne i Hercegovine. Postojala je ideja, s nerazrađenim scenarijem, što bi tko trebao u tom slučaju uložiti, ali se dalje od toga nije krenulo. U toj igri budućih ulagača više medijskim najavama nego stvarnim događajima "prošetali" su se i austrijski OMV, zatim slovačka pa poljska nacionalna naftna kompanija te čak i KIA iz Koreje, u nas poznatija po jeftinim automobilima nego po naftnim poslovima. Sve se, izgleda, privelo kraju bez neke jasnije vizije budućnosti pa je INA opet na početku.
Vjerojatna je varijanta da privatizacija krene u tvrtkama kćerima Ine. Riječ je o ITR-u, Croscu, Plinacrou i ostalima koji bi trebali naći zainteresirane ulagače, čime bi se ojačao i ugled Ine u cjelini. Taj bi potez bio i svojevrstan test postupka privatizacije koji bi se kasnije mogao primijeniti i na Inu Grupu jer bi se moglo vidjeti što je u tome bilo loše, a što dobro.
Ne bi iznenadila ni odluka o prodaji 25 posto dionica Ine na burzi jer bi se time prikupljeni novac okolnim putem ipak našao u državnoj blagajni. To je ionako bila jedna od početnih ideja privatizacije Ine. Bi li (i koliko) to smanjilo vrijednost kompanije i zanimljivost u budućim pregovorima s ostalim ulagačima, teško je prognozirati.
Privatizacija Ine i cijelog energetskog sektora bit će prvorazredan zahvat na istinskoj promjeni tržišne strukture cjelokupnoga hrvatskoga gospodarstva, smatra Igor Dekanić, savjetnik predsjednika Mesića. To je, po njegovu mišljenju, i prvi korjeniti zahvat u tranziciji hrvatskoga gospodarstva i njegovo pretvaranje u suvremeno tržišno gospodarstvo.
Kvazimonopolistički položaj Ine
Neke strane organizacije, primjerice Svjetska banka, također prate kompanije koje su pred mogućom privatizacijom pa se u izvještaju te banke kaže se da je cijeli energetski sektor u Hrvatskoj u takozvanom kvazimonopolističkom položaju jer s jedne strane doista postoji monopolistički položaj Ine na tržištu, ali i kontrola cijena, što je zapravo položaj lažnog monopolista. U ocjeni energetskog sektora Svjetska banka smatra da je INA u dominantnom položaju, ali uz skroman financijski učinak i nedovoljna ulaganja u modernizaciju. Za Inu to znači da trenutačno samo 50 posto proizvoda zadovoljava izvozne zahtjeve. Strateško partnerstvo, s čime se slažu u Ini, dugoročno je možda i najbolje rješenje za budućnost jer bi budućem vlasniku donio veću vrijednost. No kako stoji u Zakonu o trgovačkim društvima, nemoguće je spajanje s poduzećima izvan Hrvatske i pitanje kako INA, ograničena samo na hrvatsko tržište, može zabilježiti jači rast.
Hoće li zbog svega toga INA ipak iznenaditi skorim puštanjem dionica na burze ili privatizacijom svojih tvrtki kćeri? Svi su fondovi u zemlji poluprazni i mnogo je očekivanja da prodaja "obiteljskog srebra" popuni te praznine.
Brojka od 1,5 milijardi dolara, kolika je procijenjena vrijednost kompanije, velika je u odnosu na godinu prije, kada se nije ni približila milijardi dolara. No je li možda i prevelika za kompaniju koja posluje na tržištu koje tek čekaju lomovi i pojačana konkurencija onih koji su se već snašli u tržišnoj borbi?
Zdravko Cesar