Dubravko Bilić, saborski zastupnik i gradonačelnik Ludbrega ozbiljno je krenuo u ponovnu revitalizaciju gospodarstva tog gradića u Varaždinskoj županiji.
Nekoć jedna od najpropulzivnijih općina u bivšoj Jugoslaviji, danas se ponovno vraća na gospodarsku kartu Hrvatske - privukli su nekoliko velikih inozemnih grupacija koje, zajedno s domaćim izvoznicima, koji sve više jačaju, polako vraćaju ovom kraju stari sjaj. Bilić u intervjuu za Poslovni dnevnik objašnjava zašto je važno graditi partnerski odnos s poduzetnicima Ludbrega i potencijalnim ulagačima, ne zanemarujući pritom i potrebe građana koji to nisu ili nemaju ambicije postati.
Može li jedan mali grad uopće može pomoći poduzetnicima?
U trenucima izbora gdje živjeti, biramo mjesto koje nam je ugodno i pruža nam dodatne mogućnosti. U gospodarstvu je to još izraženije. Svi koji žele proizvoditi i ulagati te stvarati novu vrijednost traže sredinu koja im na najbolji način to može omogućiti i koja će prepoznati vrijednost onoga što rade. U Hrvatskoj je već dugo na snazi Zakon o područjima posebne državne skrbi koji daje nebrojene i izuzetne pogodnosti gospodarstvenicima, ali smo svjedoci da na tim područjima ne samo da nije bilo nagle industrijalizacije, već je čak došlo i do urušavanja industrije jer sredina u koju se dolazi mora biti ambiciozna i perspektivna te moraju postojati pojedinci s idejama koji ih mogu razvijati. Ovo područje Hrvatske je upravo takva sredina - kreativna, ugodna i prijateljska prema gospodarstvenicima. To se pokazalo kroz povijest, svi gradovi u okruženju su stara trgovišta, odnosno stari obrtnički centri gdje su ljudi naučili gospodarski živjeti. Ne možemo se pohvaliti da smo veliki i da imamo milijun stanovnika ili aerodrom u blizini. Mi to nemamo, ali imamo osjećaj prepoznavanja dobre ideje, pomaganja njezinu razvitku i stvaranju unutarnje konkurentnosti koja vrti taj kotač.
Spomenuli ste konkurentnost koja se u Hrvatskoj često izjednačava s nižim troškovima rada. Ovaj kraj ima nižu prosječnu plaću od one na državnoj razini. Postoji li opasnost da briga prema poduzetnicima prevagne i stvori se jaz između njih i građana?
Ova regija je, na žalost, poznata po tome da neto plaćama zaostaje za Zagrebom ili sredinama koje su manje konkurentne. U Ludbregu je prosječna neto plaća 3800 kuna što je ipak malo. I kad to svedete na nekakve normalne životne prilike, stvarno se postavlja pitanje ide li ta konkurentnost nauštrb samih građana koji su, u konačnici, ti koji rade. S tim se problemom kao sredina dugo nosimo. Ono što u ovom trenutku možemo, pored pomoći poduzetnicima, je da isto tako kao grad moramo pomoći građanima koji su možda uskraćeni u ovom tržišnome dijelu. Mi to radimo. Imamo najjeftinije vrtiće u županiji i moramo se pobrinuti za socijalnu nadogradnju. Ne možemo odrediti poduzetnicima da podignu plaće, ali možemo pomoći građanima pojeftinjenjem određenih usluga. Jedini smo grad u županiji, uz Varaždin, koji u potpunosti kupuje školske udžbenike u ovoj godini. Ako su građani zadovoljniji zbog nas, onda će biti i zadovoljniji na poslu pa će im možda u realnom svijetu početi rasti plaće.
Odakle dolaze poduzetnici koji rade u Ludbregu?
Ova sredina privlači domaća i inozemna ulaganja. Došla nam je grupacija iz Indije, jedni od najvećih proizvođača kapsula u svijetu, koja u Ludbregu zapošljava tristotinjak radnika i ulaže desetke milijuna kuna u razvoj novih tehnologija i postrojenja. Čini se da kompaniji odgovaraju ovaj teritorij i ljudi koji tu rade. Stanovnici Ludbrega, ne samo poduzetnici, očito imaju tu kvalitetu dobrih ljudi, ali i kreativnih radnika. Tu je i ulaganja Ducatija, velike talijanske tvrtke koja radi na svim kontinentima i bavi se suvremenim elektroničkim tehnologijama. Nadam se da ćemo ih uspjeti nagovoriti da investiraju desetak milijuna eura i otvore dodatnih stotinjak novih radnih mjesta od sljedeće godine. Naši domaći poduzetnici imaju dobru suradnju s njemačkim i ostalim europskim kompanijama.
Neki poduzetnici su se prilično iznenadili kad ste im, nakon pobjede na izborima, prišli i pitali ih što im treba. Jesu li njihovi zahtjevi nerealni ili realni, što očekuju od gradonačelnika?
Ono što sam u tim susretima s njima doživio je želja za partnerskim odnosom i to je ono što je najvažnije. Činjenica je da će gospodarstvenici koji žele raditi, proizvoditi i bez gradonačelnika. Moramo im ponuditi partnerski odnos gdje oni će imati, ako ništa drugo, osjećaj da mogu svoje probleme riješiti brže i učinkovitije. Veseli me razgovarati s gospodarstvenicima jer tek u komunikaciji s njima shvatite da su problemi s lokalnom samoupravom koje imaju, u većini slučajeva bili nebitni i vrlo lako rješivi, samo da je bilo dobre komunikacije.
Spomenuli ste industrijalizaciju. Koliko je tranzicija opustošila ovaj kraj i može li se on vratiti na razine prije 90-ih?
Ludbreg je 80-ih godina bio jedna od najpropulzivnijih općina u bivšoj državi i uvijek se isticalo da je u ovom gradu više ljudi radilo, nego je u njemu živjelo. Najbolniji trenutak u tranziciji je stradavanje obućarskog diva Budućnost koji je imao iznimnu suradnju s mnogim svjetskim proizvođačima. Budućnost je zapošljavala 2500 ljudi i to je nestalo. Drugi veliki udar doživjela je poljoprivreda nestankom velikog kombinata Agro Ludbreg. Ostaje ipak činjenica da tranzicija sama po sebi nije ostavila takve tragove da bi šteta bila nepopravljive.Neke lokalne samouprave griješe kad se odluče zatvoriti u četiri zida i među njima rade svoju gospodarsku strategiju pa ne vide dalje od prozora. Mi smo se odlučili na drugačije rješenje pa smo za izradu razvojne strategije grada Ludbrega angažirali tvrtku iz Münchena koja je imala podružnicu u Zagrebu i koja izvana može mnogo bolje sagledati ono što je nama ovog trenutka potrebno i izvodljivo. To će nam donijeti novu perspektivu. Ponekad se dobro pogledati izvana i vidjeti što je budućnost. Smatramo da je budućnost ovog kraja razvijanje suvremene elektronske industrije, farmacije koja stvara dodatnu vrijednost, turizma jer imamo sve pretpostavke za njega te proizvodnja hrane. Naravno, moramo nastojati održavati na optimalnoj razini ovo što imamo u metalskom, grafičkom, i jednim dijelom u tekstilnom sektoru. Isto tako, moramo razvijati obrazovni sustav jer se pojavljuje problem u nedostatku kvalificiranih radnika.
Kako mislite riješiti problem nedostatka kvalificirane radne snage?
Planiramo gradnju škole baziranu na strukovnim zanimanjima. Zanati nestaju i to je problem. Primjerice, tekstilna industrija koja u Varaždinskoj županiji još uvijek opstaje, ima problem kvalificiranih radnika jer u cijeloj županiji uopće nemamo tekstilnu školu. Zbog toga smo krenuli u investiciju sa srednjom školom kako bi osigurali zanimanja koja trebaju poduzećima. Nas u ovom trenutku ne zanimaju toliko ekonomisti, nego zanati koji su deficitarni i koji traže nekakvo predznanje u metalskoj, farmaceutskoj, grafičkoj ili tekstilnoj idnustriji.
Osnovali ste centar za poduzetništvo. U kolikoj mjeri takvi centri mogu pomoći poduzetništvu?
Velikm poduzetnicima realno nije potrebna pomoć. Oni mogu uglavnom sve sami riješiti. Međutim ima mnogo kreativnih mladih ljudi kojima treba pomoć i koji se ne snalaze. Poduzetnički život nije film. Stvaranje mladih poduzetnika je onaj mučni i dosadni dio koji je iz svakog filma izrezan i tu grad može mnogo pomoći. Zato su poduzetnički centri ključni. Svjestan sam da se mnogi neće uspjeti realizirati, ali je najbitnija je inicijativa i da čovjek osjeti da grad želi da uspije. To je nešto što je i njima i nama važno.
Pro bono gradonačelnik
Odrekli ste se naknade za gradonačelnika. Je li to populizam, kako premijer to voli nazvati?
Ja sam hrvatski zastupnik koji kao takav prima plaću i nema smisla da uzimam bilo kakvu naknadu od grada. Ne mislim da je to populizam. Doduše, pitanje granice populizma je uvijek dvojbeno. Politika je sama po sebi populizam. Ona ne radi za sebe i ne stvara sliku za sebe, nego za narod, da tako kažem. Populizam je za političara u najboljem smislu dobra stvar. Recimo, gradonačelnik mora saslušati ljude i s njima živjeti. Možda ne može pomoći u svakom slučaju, ali može ih saslušati. I to je, valjda, populizam.
Agrokoru nude kombinat
Kažete da poljoprivreda ima potencijala, ali i problema. Koji je najveći?
Ovo je jedan od najjačih poljoprivrednih krajeva u Varaždinskoj županiji, no ne postoji niti jedna stožerna tvrtka koja će okupljati male poljoprivrednike i to je problem. Bilo je razgovora s Agrokorom da preuzme dio kombinata Agro Ludbreg i tako okupi poljoprivrednike, ali nisam s njima osobno razgovarao, nego neki naši gospodarstvenici. Imamo silose koji bi se ponovno mogli staviti u funkciju, kao i velike poljoprivredne površine koji mogu zadovoljiti ne samo prehrambene potrebe ovog kraja, nego i mnogo više.