Ingra je obilježila ovih dana 50 godina rada u Iraku, jaki su i u Alžiru, što i spašava poslovanje, jer domaća građevina godinama je u krizi. I preostali jaki domaći građevinari opet su se vratili ideji povezivanja radi ozbiljnijeg nastupa u inozemstvu, kaže Igor Oppenheim, čelnik Ingre, koji već dulje vrijeme nije bio u javnosti, većim dijelom i zbog iščekivanja vezanih uz predstečajnu nagodbu. Zamjera Vladi jer je nespremna na rezanje, bankama koje ne žele pratiti izvoznike, pa i HBOR-u, te HNB-u jer nije intervenirao u krizi.
Ovih dana obilježili ste 50 godina rada u Iraku, nedavno ste dobili ponovno veliki posao u Alžiru...
U Alžiru smo ugovorili projektiranje, isporuku i montažu hidromehaničke opreme za branu L’Ouldjet Mellegue u vrijednosti 24 milijuna kuna. Također dovršavamo branu Tagharist i gradimo bolnički kompleks po sistemu “ključ u ruke” zajedno s medicinskom opremom. U Iraku smo kontinuirano prisutni 50 godina i u vrijeme najžešćih sukoba nismo zatvarali ured u Bagdadu. Investitor je to prepoznao jer je malo onih koji su voljni raditi na tom tržištu. Osim toga, Ingrin brend je vrlo dobro poznat na tržištima Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Naši radnici uvijek rade u sigurnim i strogo kontroliranim zonama tako da nije bilo problema za njihovu sigurnost. U Iraku dovršavamo natječajnu dokumentaciju za rehabilitaciju nekoliko hidrocentrala, isporuku telekomunikacijske opreme i obnovu zgrada iračkih ministarstava. Odnosi s tim investitorima svakako zahtijevaju više takta i diplomacije. Ali riječ je o polustoljetnom kontinuitetu i međusobnom poznavanju. Budući da te države imaju unaprijed osiguran budžet za investicije, a izvođači nemaju problema s naplatom, rad Ingre u Iraku i Alžiru nameće se kao prioritet.
Prošli ste predstečajnu nagodbu. Koliko vam je pomogla?
Predstečajna nagodba ima smisla ako tvrtka ima nekakvu povijest, reference i budućnost kada se riješe odnosi s vjerovnicima, prije svega bankama. Mislim da je u vrijeme kada je nastupila kriza trebao intervenirati HNB. U svakoj zemlji središnja banka intervenira u takvoj situaciji, a ne potiče da banke rade što žele, kao kod nas. Bankama je profit pao 50 posto, djeluje strašno, ali to je još uvijek milijardu kuna, a toliko ne iznosi ni dobit onih preostalih tvrtki koje posluju. Mi bismo i sada mogli dobiti posla vani od 500 do 600 milijuna eura, ali nemamo banku koja bi nas pratila.
Izgubljene banke
U predstečajnoj nagodbi je ona bila razlog da nas ne prate, pa smo u dvije godine izgubili oko dvije milijarde kuna potencijalnih poslova koji su otišli stranim tvrtkama. A za to nije bilo potrebe, jer ako mi radimo 50 godina u Iraku, onda svatko tamo zna za nas. Uostalom, puno njih i nije spremno tamo otići raditi. Kada smo ušli u predstečajnu nagodbu, objasnili smo našim inozemnim partnerima o čemu je riječ i nije bilo problema. A ovdje je situacija ionako uvijek ista, jer bankama je bolje ne plasirati novac gospodarstvu nego kupovati državne obveznice.
Foto: Tatjana Tadić/PD/Poslovni dnevnik
Imate dosta primjedbi na banke?
Kamate su velike, jer ako morate godišnje za kamatu izdvojiti 200 milijuna kuna, onda trebate imati milijardu kuna prihoda da si to možete priuštiti. Mislim da smo jedina zemlja koja nema reguliranu visinu kamate. HNB tvrdi da je to slobodno tržište, no primjerice u Njemačkoj nije tako. Ja bih rekao da smo mi još uvijek raj na zemlji za majke naših banaka, a najveći dio je u stranom vlasništvu, pa se u njihovim sjedištima u inozemstvu odlučuje o odobrenju novca za neke veće projekte. Mislim da smo napravili veliku grešku kada smo privatizirali bankarski sustav a da država nije ravnomjerno podijelila udjele pa ih dala nekim fondovima koji bi vodili globalnu politiku, a ne vlasnicima koji su usmjereni na svoje interese. Primjerice, ako se odobrenje za naše financiranje dostavi u neko od stranih sjedišta banci majci, one će to dostaviti našim inozemnim konkurentima koji će imati izravan uvid u našu ponudu. Bankari mi na to kažu da mogu i izravno vani uzeti kredit, no odgovaram da bih tada i vani mogao plaćati porez. Ulaskom u EU tvrtke sjedište mogu preseliti, no tada bi naša država ostala i bez poreza.
Situacija je loša, vidite li neki oporavak?
Ako je točan podatak da HBOR raspolaže s milijardu kuna i poslovne banke s oko šest milijardi, onda se sedam milijardi mogu staviti u funkciju. Ne vidim nigdje optimizma, jer s kime god razgovaram, samo priča o tome kolika su im potraživanja. A što imate od toga da tužite nekoga tko je u predstečajnoj nagodbi, koja je i vas stavila u predstečajnu. I tome nema kraja. U vrijeme socijalizma radile su se multilateralne kompenzacije, SDK bi na kraju godine pokupio sve dugove koji bi se prebili i tako bi se dugovanja smanjila. Ali to sada nikome ne pada na pamet. Stoga, može se nešto napraviti, no ne radi se.
Građevinski sektor najviše je pogođen, malo vas je ostalo, kako dalje?
Postoji interes da se ponovno povežu tvrtke za neki ozbiljniji nastup u inozemstvu. U Njemačkoj smo razgovarali s tvrtkama koje rade preko nas. Grupa od pet-šest dogovorila se da ćemo pomoći rad u nekoliko zemalja, a tko nije dovoljno velik da može sam krenuti. Mislim da nema izvoza ako se nekoliko tvrtki što ih je ostalo ne udruži i zajednički nastupi u inozemstvu.
Bi li i HBOR trebao imati jaču ulogu u podršci izvoznika?
Zanima me koliki je postotak izvoza među plasmanima. Ili zašto je Alžir završio iz prve u četvrtu grupu rizika, zbog čega nam je naknada tri puta porasla, usred posla koji tamo imamo. Teško to mogu prihvatiti jer su se pogoršale prilike. Tamošnji NO bio je premalo stručan da razumije takvo što. Njemačka je primjerice u prvoj grupi, a upravo je najveći broj polica osiguranja plaćen za one koji su radili tamo. Ako zaista želimo nešto napraviti vani, a što nam je jedina šansa uz turizam, onda se tako treba postaviti. Jer uz skupe energente i cijenu rada teško je i očekivati da će netko otvoriti velike pogone ovdje. Teško je kada sustav ne poznaje logiku gospodarstva. To nije problem jednog čovjeka, jedne vlade, nego sustava u kojem živimo iznad svojih mogućnosti, što ne želimo priznati i popraviti. Primjerice, ako jedna općina ne može zaraditi za svoje poslovanje pa morate slati novac iz Zagreba, to tako dalje ne ide.
Čekanje reformi
Ali nema spremnosti za rezanje...
Nitko nije primjerice rekao da Zagrebu ne treba 17 bolnica. Prije 10, 15 godina dolazili su američki investicijski fondovi koji su htjeli napraviti neku poluprivatnu varijantu u zdravstvu. Ne znam zašto se to ne bi napravilo za one koji su spremni platiti za pristojan smještaj. A to treba biti kroz neke fondove. Ali mi uporno držimo priču o nekom standardu. Gradili smo rekonstrukciju Rebra, tamo je još uvijek 36 operacijskih dvorana koje su koštale velike novce, a pitam se koliko je njih u funkciji. Jer za to treba 36 timova puta tri ili četiri, ako se želi raditi od 0 do 24. I hitni prijam smo radili, no bez obzira što je hitan, čeka se od jedan do tri sata, ovisno o ozljedi. Previše je općina, županija, agencija, parafiskalnih nameta, a jasno je da se nitko ne želi prihvatiti strukturnih reformi, iako su sve vlade to obećavale. Imamo nepovoljan start, a želimo biti u ligi prvaka. Popravilo se nešto u vezi s odobravanjem građevinskih dozvola, no sada nitko ne gradi, a i da gradi, nema se kome prodati.
E majstore pa neće banka financirati tvrtku koja bi u svakoj normalnoj zemlji bila u stečaju ili koja priča o poslovima vrjednosti 3 M EUR. Ovakav plaćeni članak pun gluposti koje veze nemaju s istinom niti znanjem moće samo šef prolalog hrv građevinara nalupetati.