Ekskluzivno

Izvaci iz knjige Noama Chomskog: Bogati i moćni ubili su klasnu svijest

Foto: PA/Pixsell
Julian assange
Foto: Sandorf
Noam Chomsky
Foto: Sandorf
Noam Chomsky
08.06.2017.
u 22:50
Trenutačno je manje od 7 posto radnika u privatnom sektoru sindikalno organizirano
Pogledaj originalni članak

Klasa poslovnih ljudi izuzetno je osviještena, tako da svaki put kad snaga naroda ojača, to zabrine i njih i obrazovane slojeve društva koji se slažu oko toga da “previše demokracije” uvijek stvara probleme. Sjetimo se, u usporedbi sa sličnim društvima, Sjedinjene Države imaju dugu i nasilnu povijest radničkog pokreta. Radnički pokret nekada je bio vrlo jak, ali je 20-ih godina 20. stoljeća, u razdoblju koje nije toliko različito od današnjega, bio doslovno zgažen – djelomice zbog straha Woodrowa Wilsona od crvenih, djelomice zbog drugih razloga. (Jedan od velikih povjesničara radničkog pokreta David Montgomery to je opisao u jednoj od svojih najvažnijih knjiga, The Fall of the House of Labor – Pad kuće rada).

Dakle, radnički pokret bio je prilično uspavan ranih 30-ih godina 20. stoljeća, ali je već sredinom 30-ih počela njegova obnova. Uspostava Kongresa industrijskih organizacija (CIO) bila je pritom najvažnija. To je privuklo mnoštvo ljudi i dodatno utjecalo na druge vrste aktivizma, među kojima je bila, iako to danas ne bismo smjeli spominjati, i Komunistička partija kao predvodnica svih vrsta aktivizama – borbe za društvena prava, radničke udruge, društvene i političke pokrete, i tako dalje.

Slomiti organizatore štrajka

Tijekom Drugog svjetskog rata stvari su bile na čekanju, no odmah po završetku počela je snažna ofenziva poslodavaca. Taft-Hartleyjev zakon i politiku senatora McCarthyja pratila je snažna ofenziva korporativne propagande – ofenziva na radničke sindikate, obrazovni sustav, sportske lige, infiltriranje u crkve, posvuda – i to golemih razmjera. O tome se mnogo pisalo.

Da bi se ljudi s time složili, pokušalo ih se navesti na što neodređeniji odnos prema državi. S jedne strane ljude je valjalo potaknuti da državnu vlast zamrze, da je se počnu bojati, da ta država ne postane instrument volje naroda, dok se privatne korporacije ostavilo na miru bez obzira na to što su zagovarale tiraniju – što više moći steknu i što više oslabe državu, to je bolje bogatima i moćnima. S jedne se, dakle, strane ljude poticalo da zamrze državu, dok su s druge strane tu državu morali potpomagati, jer se privatni sektor uvelike oslanjao na državnu potporu – od razvijanja visoke tehnologije do spašavanja u financijskim posrnućima, stvaranja međunarodne sile, i tako dalje – vrlo širok spektar.

Ofenziva je dodatno uzela maha za vrijeme Reaganove vladavine. Reagan se poslovnoj eliti obratio otprilike ovako: “Ako hoćete ilegalno slomiti organizatore i štrajkove, samo navalite” – i, zapravo, ilegalno sprečavanje štrajkova postalo je sve češće, dok su se nezakonita otpuštanja utrostručila. I prije toga, 1978. godine, vođa Sindikata radnika u automobilskoj industriji Doug Fraser naveo je da se “poslovna elita upustila u klasni rat protiv radničke klase”. To se nastavilo i 90-ih godina, a za vrijeme Georgea W. Busha doseglo je vrhunac. Trenutačno je manje od sedam posto radnika u privatnom sektoru sindikalno organizirano, ali to nije zato što to ne žele – ankete su pokazale da se oni u velikoj većini žele organizirati – jednostavno nisu u stanju.

Prije nekoliko godina vidjeli smo dramatičan iskaz javne podrške sindikatima – u Madisonu, u državi Wisconsin, kao i u nekoliko drugih saveznih država 2011. godine – kad su guverner Walker, njegovi superbogati pristaše, braća Koch i republikansko zakonodavstvo pokušali uništiti zadnje ostatke radničkog pokreta, što je dovelo do masovnih javnih prosvjeda. U Madisonu su se svakoga dana na ulicama okupljali deseci tisuća ljudi i tako “blokirali” glavni grad države. Imali su golemu javnu potporu. Ankete su pokazale da ih je podržavala znatna većina naroda. Nije bilo dovoljno zaustaviti tražene zakonske promjene jer, da se situacija nastavila, moglo se dogoditi da neka susretljiva državna vlast reagira primjenom nekih političkih mjera koje bi se pozabavile pravim problemima koji muče ovu zemlju (a ne onima koji zanimaju samo financijske institucije). Konačan učinak te poslijeratne ofenzive poslovnog svijeta jest da su uobičajene mjere koje bi uslijedile nakon napada visoko osviještene poslovne klase zapravo izostale.

Ako se nalazite u poziciji moći, želite klasnu samosvijest zadržati za sebe, ali je i eliminirati kod svih drugih. Vratimo se u 19. stoljeće, u prve godine industrijske revolucije u Sjedinjenim Državama, kad su radnici toga bili veoma svjesni. Bilo im je jasno da se rad za nadnicu nije bitno razlikovao od robovskog rada, osim po tome što je imao privremeni karakter. Štoviše, ta je ideja bila toliko raširena da je postala sloganom Republikanske stranke. To je bila ideja s kojom su sjevernjački radnici odlazili u Građanski rat – htjelo se eliminirati robovski rad na jugu, ali i robovske nadnice na sjeveru zemlje. “Radni ljudi trebali bi preuzeti tvornice”, glasio je slogan velikih masovnih radničkih organizacija koje su se tek počele razvijati.

To se može pratiti sve od početaka američke povijesti, a izvori su vrlo zanimljivi. Prije 150 godina, u vrijeme ranih dana industrijske revolucije, postojao je slobodni tisak. Tako su, primjerice, radnici imali vlastite novine, u tvornicama i drugdje, uglavnom po Novoj Engleskoj. U tim novinama postojale su i neke vječne teme. Napadao se industrijski sustav za koji se pisalo da zapravo pretvara slobodne Amerikance u robove. O radu za nadnicu pisalo se da se ne razlikuje mnogo od robovskoga, ali vrlo često tema je tekstova bio bijes protiv onoga što se nazivalo, citirat ću, “duh novog vremena, koji govori da se čovjek treba bogatiti i ne misliti na druge”. To se događalo sredinom 19. stoljeća. To je bio “novi duh” prije 150 godina – grabež i bogaćenje, a na druge neka misli netko drugi. Bilo je to vrlo oštroumno klasno promišljanje. U interesu vlasti i moći, dobro je da se te ideje izbiju ljudima iz glave. Ne želimo da oni postanu svjesni da su zapravo klasa ugnjetavanih ljudi. Tako je nastala situacija koju imamo i danas, da je riječ “klasa” postala neugodna. Ta se riječ ne izgovara.

Svi dobro poznajemo prvi odlomak knjige Adama Smitha “Bogatstvo naroda”, u kojem piše da i mesar i pekar i svi ljudi rade zajedno, i da je podjela poslova divna. Ali nevelikom je broju ljudi poznato ono što o tome piše, recimo, na 450. stranici, gdje oštro osuđuje podjelu rada govoreći da čini ljude silno glupima i neukima jer ih se tjera da rade rutinski, jednostavne poslove, pri čemu ne razvijaju i ne primjenjuju ni svoju inteligenciju ni svoj kreativni kapacitet. Stoga on zagovara zamisao da bi u svakom civiliziranom društvu oko toga morala intervenirati vlast, da se takve stvari ne bi događale.

Mi smo ljudska bića, nismo automati. Ako radite svoj posao, to ne znači da ste prestali biti ljudsko biće. A ako ste ljudsko biće, to onda znači da biste morali uživati blagodati kulturne tradicije – ne samo svoje vlastite, nego i tradicija drugih – i da biste tako trebali ne samo postati vješti u svom poslu, nego i mudri. Onaj koji je u stanju misliti – misliti kreativno, misliti neovisno, koji je u stanju istraživati i biti znatiželjan – taj može pridonijeti društvu u kojem živi. Ako toga nema, onda vas lako može zamijeniti i robot. Mislim da to ne bismo smjeli zanemariti ako želimo imati društvo u kojem doista vrijedi živjeti.

Još jedna od onih riječi koje se ne smiju izgovoriti jest “profit”. Kad čujemo političara da kaže “mi moramo stvoriti radna mjesta”, razmislite malo. To se gotovo uvijek može prevesti kao “mi moramo ostvariti profit”.

Tko pripada srednjoj klasi?

Njih nije briga za radna mjesta – jer isti ti ljudi koji govore “moramo stvoriti radna mjesta” vrlo su spremno otvorili ta radna mjesta u Meksiku ili u Kini, jer su tamo ostvarili veći profit. To je jedino što ih zanima. Cijeli taj retorički sustav izmišljen je da bi se ljude odvratilo od onoga što se uistinu događa – i to je razumljivo, jer upravo takve stvari čine ljudi koji imaju moć. No, mi bismo to morali biti u stanju prepoznati.

Zapravo, Sjedinjene Države imaju manju socijalnu mobilnost u usporedbi s drugim visoko razvijenim državama, ali ako počnete razgovarati o klasama, onda će ljudi o tome ipak početi razmišljati. Štoviše, imam prijateljicu koja predaje Uvod u povijest na jednom državnom sveučilištu i koja je zamolila studente da opišu svoju klasnu pripadnost. Dobila je dvije vrste odgovora: ako ti je otac u zatvoru, onda pripadaš najnižoj klasi, a ako ti je otac podvornik, onda si srednja klasa. Dakle, to su jedine kategorije, pripadaš ili nižoj ili srednjoj klasi. Ali ako govorimo o radnicima, onda najčešće govorimo o srednjoj klasi. Kao što sam već naveo, ta srednja klasa, u tom smislu – jedinstveno za Ameriku – ozbiljno je napadnuta.

Ovo naše društvo jedno je od rijetkih u kojemu se ne govori o klasama. Zadnji put kad sam provjeravao, naš popis stanovništva ne razlikuje stanovništvo po klasama. A zapravo je podjela na klase vrlo jednostavna. Postoje oni koji izdaju naređenja i oni koji naređenja izvršavaju. U principu to je ono što definira klasu. Dakako da je to ipak nešto složenije, ali u osnovi je točno.

Mi se genetski ne razlikujemo od ljudi iz 30-ih godina 20. stoljeća. Ono što se napravilo tada, može se napraviti opet. A sjetimo se, ono vrijeme nije bilo mnogo drukčije od današnjega. Bilo je to doba velikih razlika, teške represije, destrukcije radničkog pokreta, ali i daleko siromašnije društvo od današnjega, s daleko manje mogućnosti. Mi bismo danas mogli iz slične situacije preokrenuti razvoj događaja u drugom smjeru. Ali to moramo napraviti. Neće se dogoditi samo od sebe.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar slaven0
slaven0
23:19 08.06.2017.

Chomsky za vecinu citatelja VLa kao biserje za pajceke...

AN
anticenzura
23:35 08.06.2017.

Trenutacno je manje od 7 posto radnika u privatnom sektoru sindikalno organizirano ? Ovdje u CH svi u privatnom sektoru imaju sindikate, i javni i privatni sektor. Sindikati su bog i batina, oni imaju najvecu moc u zemlji. Stalno ganjaju povisice placa, zato im gradjani i imaju najvece place u Europi, ako ne i u svijetu. I zato im zemlja i jeste bogata. Ljudi imaju visoke place i non stop trose i sve radi punom parom i svi zadovoljni. Pa ne moze ona sacica bogatih ljudi u zemlji potrositi kao citava nacija. Nije isto kada Tudjmanovih 200 izidje u spizu i milioni gradjana. To je najgluplje sto postoji sto su oni ucinili od drzava, logicno da svi propadaju i bankrotiraju.