Je li Hrvatska spremna za nadolazeću energetsku evoluciju?

„Ulazimo u zlatno doba plina“ i \"Održiv razvoj energetike temeljit će se na zajedničkom korištenju plina i obnovljivih izvora energije“ – glavne su poruke s kojima se složilo više od 5000 stručnjaka iz cijeloga svijeta koji su sudjelovali na ovogodišnjoj 25. svjetskoj plinskoj konferenciji održanoj u Kuala Lumpuru. Rezultat je to trogodišnjeg istraživanja, na kojem je radilo više od 900 znanstvenika, stručnjaka i gospodarstvenika iz cijeloga svijeta. Istraživači su bili grupirani po radnim grupama i programskim komitetima s jasno definiranim ciljevima istraživanja. O nadolazećoj ‘\'eri plina\'’ više je zaključaka. Kada je riječ o raspoloživosti pridobivih zaliha prirodnog plina, tu apsolutno nema mjesta ni za najmanju sumnju. I najvećim skepticima postaje jasno da raspoloživog plina ima u enormnim količinama.

Plin za supstituciju ugljena

Rezultati istraživanja pokazali su da plina iz konvencionalnih ležišta ima dovoljno za idućih 70 godina. Ako se tome pridodaju i pridobive zalihe iz nekonvencionalnih ležišta, tada ga ima dovoljno za gotovo 300 godina. Štoviše, tu priči nije kraj.

Primjenom novih tehničko-tehnoloških rješenja, stručnjaci očekuju da će njegove zalihe nastaviti s rastom. Time plin postaje raspoloživ jednako kao i ugljen, što ga svrstava u sam vrh po pridobivim količinama. Metanski hidrati, unatoč enormno procijenjenim rezervama (između 1000 i 5000 bilijuna m³), i dalje neće igrati važniju ulogu budući da se veća komercijalizacija proizvodnje ne očekuje prije 2035. Visoka efikasnost plinske tehnike i ekološke prednosti plina trebali bi biti glavni pokretači u rastu njegove potrošnje.

Tu se prije svega misli na supstituciju neefikasnog ugljena u elektranama te na primjenu distribuiranih sustava poput kogeneracija i trigeneracija. Njemačka je primjenom distribuiranih sustava otišla najdalje, a kondenzacijska tehnika grijanja za njih postaje već stvar prošlosti. Novim dobavnim pravcem iz Rusije planiraju supstituirati električnu energiju iz nuklearnih elektrana. Naknade za emisiju CO2 postajat će sve više opterećujući faktor u poslovanju, što će dodatno potaknuti veću potrošnju plina. To bi sve trebalo dovesti do toga da plin do 2035. postane drugi energent po ukupnoj potrošnji u svijetu.

Danas, kada gotovo sve postaje predmet špekulacije i utjecaja geopolitike, pokazalo se da cijena plina ipak ostaje stabilna u odnosu na bilo kakva previranja, a daljnji razvoj tržišne konkurencije štiti cijenu plina od ikakvog žongliranja. Pa ipak, prodajne cijena plina su, zbog različitih okolnosti, prilično različite, ovisno o tržištu.

Proizvodnja plina iz nekonvencionalnih ležišta u SAD-u je spustila cijenu na 40 lp/m³. Zbog prezasićenosti vlastitog tržišta i jeftine proizvodnje, Amerikanci su pokrenuli gradnju LNG terminala za izvoz plina. Na azijskom tržištu situacija je potpuno drukčija. Cijena plina iznosi otprilike 3,5 kn/m³, a glavni uzroci tome su jak gospodarski razvoj Kine i povećan uvoz LNG-a u Japan.

Japanci su, unatoč visokoj cijeni, procijenili da im je najisplativije, i nakon gašenja svih nuklearnih centrala, proizvoditi električnu energiju u plinskim elektranama. Bilo bi dobro kad bismo i mi u Hrvatskoj barem malo slijedili njihovu logiku. Cijena je plina na europskom tržištu malo manje od 2 kn/m³ te se zbog veće konkurencije između dobavljača, punih skladišta i recesije ne očekuje njeno povećanje.

Financijska neizvjesnost i recesija, koja, u nekim dijelovima svijeta, pomalo graniči s depresijom, tražit će, osim novog pristupa, dakako, i nova znanja.

Možda poruke i rješenja s konferencije djeluju pomalo utopistički, ali s obzirom na globalne procese i jak utjecaj pojedinih zemalja, moramo se pokušati uklopiti i izboriti za ono najbolje što možemo. Hrvatska ima veliki potencijal za stvaranje takve energetike koja će se ponajprije temeljiti na zajedničkom korištenju obnovljivih izvora energije i plina.

Gdje je hrvatski put?

Kako bismo osigurali dovoljne količine plina, potrebno je reaktivirati istraživanja na području kopna i mora. Domaći plin je ipak najveće bogatstvo. Gradnjom LNG terminala osigurali bismo pouzdanost opskrbe po konkurentnim cijenama, ali i otklonili i najmanju mogućnost imperijalističkog djelovanja i dominantnog utjecaja globalne politike. Realno je to moguće ostvariti, ali ne u kratkom vremenu. Prema tome, teško je u tom smislu zamisliti i najmanji pothvat, budući da je od svih velikih projekata, tijekom posljednjih dva desetljeća, uvijek ostajalo samo mrtvo slovo na papiru.

Dovršetkom gradnje transportnog sustava, napokon će i u priobalju biti omogućena supstitucija električne energije, primjenom efikasnih plinskih uređaja. To je jedan od nužnih preduvjeta za stvaranje decentralizirane opskrbe energijom, komplementarnosti elektroenergetskog i plinskog sustava te za uvođenje pametnih mreža.

Problemi s kojima se ovdje susrećemo u prvom su redu bezidejno i inertno djelovanje nekih energetskih subjekata, kojima je suradnja između energetskih sustava potpuna nepoznanica, a proces integracije sustava nešto što u njima izaziva potpunu paniku.

Ono što nas posebno treba zabrinuti jest naš obrazovni sustav. Atrofirano gospodarstvo dovelo je do toga da obrazovne institucije stvaraju mlade fahidiote lišene praktičnog znanja koji nisu sposobni nositi se s neizvjesnošću vremena uzrokovanom globalnom politikom, financijama te prihvaćenim obvezama. Interdisciplinarni te multidisciplinarni karakter obrazovanja nešto je o čemu danas ne možemo niti sanjati. Da stvar bude još gora, danas se moramo nositi i s poplavom pseudostručnjaka koji su u energetici našli utočište za liječenje vlastitih kompleksa.

Ključ svega je da proširimo vlastitu svijest. Da postanemo moralni i društveno odgovorni. Samo tako ćemo uspjeti osloboditi energetiku od konzervativnih razmišljanja i tradicionalnih rješenja te omogućiti da zlatno doba plina, ali i energetike, konačno zaživi i u Hrvatskoj.