U braku su godinama, njihovu je sinu Filipu već devet ljeta, znaju jedno o drugome sve, ali Marko još ne zna jednu obiteljsku tajnu. Ne zna je ni Frane, drugi zet Peršurićevih, jer kao što je Katarina nije otkrila Marku, nije ni Ana njemu. Bome ne zna tu tajnu ni Katarinina i Anina majka Nada, jer je tajna strogo obiteljska i najstrože čuvana. Nije to jedna od onih “tajni” kakvu donose raspleti sapunica, već je riječ o receptu za kuhanje likera koji se dodaje u pjenušac radi zaslađivanja i poboljšanja njegova okusa i mirisa. Vinarke Katarina Peršurić Bernobić i njezina mlađa sestra Ana Peršurić Palčić čuvarice su te obiteljske tajne.
Bogatstvo autohtonih sorti
– Uvijek je jedna od nas dvije doma pa možemo same. Vjerojatno bih mužu dala recept, kad bi trebalo – pomalo se izmotavajući govori 37-godišnja Katarina, vlasnica jedinoga obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u Hrvatskoj koje se specijaliziralo za proizvodnju pjenušavih vina.
Njezina je vinarija, opet jedina u Hrvatskoj, potpuno automatizirana, ima i stroj za okretanje boca koji u devet dana odradi posao za koji čovjeku treba 45 dana. Ta je vinarija u Peršurićima, selu u Poreštini, nedaleko od Višnjana. To selo sa sedamdesetak duša zapravo ima dva imena, ovisno s koje strane u njega dolazite. Iz smjera Poreča ime mu je Pršurići, barem tako piše na ploči. No upišete li taj naziv u navigaciju, nećete stići nikamo jer mu je pravo ime Peršurići, kako se i preziva većina ovdašnjeg stanovništva. Zato je najbolje pratiti putokaze za vinariju Misal, kako se zovu Katarinini pjenušci.
Prve su boce ovog pjenušavog vina nastale početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kao rezultat istraživačkog rada Katarinina i Anina oca, dr. sc. Đordana Peršurića, koji je htio pokazati bogatstvo autohtonih sorti podneblja.
– Još su nona i nono proizvodili mirna vina, osamdesetih su moji njima osvajali zlatne medalje, i to u konkurenciji s kombinatima. Kako se u katalogu vinskih sorti za malvaziju navodilo da je vino osrednje kakvoće, tatu je to naljutilo pa je htio da probamo napraviti pjenušac od malvazije, nadajući se da će to biti dovoljan dokaz Zagrebu da promijeni pojam malvazije. Otac je krajem 80-ih počeo raditi na svomu prvom pjenušavom vinu, a na tržište smo izašli 1991. Prva je berba “išla” za postavljanje kamena temeljca za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Zato smo pjenušce i nazvali Misal, a kako je ime odmah dobro prihvaćeno, nismo ga mijenjali. Nono je tati prepustio jedan vinograd i on se u slobodno vrijeme bavio vinarstvom pa je sve do 2000. proizvodnja pjenušaca predstavljala isključivo hobi našoj obitelji – govori Katarina. Te je godine u Hrvatskoj zaživio slow food, odnosno prehrana utemeljena na domaćim i zdravim namirnicama, manjim porcijama i različitim okusima koji se najčešće kombiniraju s vinom pa su se šampanjci počeli piti i kao aperitivi, a ne samo za doček Nove godine i na svadbama. Iste je godine Katarina otišla na studij agronomije pa završila vinarstvo, baš kao i njezin suprug Marko te četiri godine mlađa sestra Ana. Agronom je i majka Nada, jedino je Anin suprug Fran Palčić geodet, ali savršeno se uklopio u vinsku priču.
Iz vinarije Peršurićevih u početku je godišnje izlazilo stotinjak boca jedne vrste pjenušavih vina. Sada godišnje proizvedu oko 40.000 boca 11 različitih vrsta prirodnog pjenušavog vina Misal koje proizvode klasičnom metodom od autohtonih sorti istarske malvazije, istarskog terana i muškata ruže porečke te chardonnaya, borgonje, hrvatice i pinota crnog čiji im je nasad najveći u Istri. Najpopularniji je njihov zeleni Misal, a posljednja etiketa koju su “izbacili” na tržište je Šinjorina – pjenušavo vino namijenjeno mlađoj populaciji. Osim najužih članova obitelji nitko drugi ne sudjeluje u procesu proizvodnje, što znači da na crvenoj istarskoj zemlji žive isključivo od rada svojih ruku kojima obrađuju oko šest hektara vinograda.
Krenuli iz prizemlja kuće
– Posebno smo ponosni jer smo starinu pretvorili u unosan posao. U našoj se obitelji vino pravi već više od pet stoljeća. Otac je odrastao u ovome selu, bio je najbolji učenik u srednjoj školi u Poreču, zatim je završio Agronomski fakultet u Zagrebu i onda se vratio u svoje rodno selo gdje je s ocem proizvodio mirna vina do 1990. Cijelu smo našu priču počeli u štali, u prizemlju kuće. U selu je naš obiteljski nadimak Hižići jer smo prvi u Peršurićima imali kuću na kat. Baš zbog tog nadimka kušaonicu u koju možemo smjestiti tridesetak ljudi uredili smo na katu, da ostanemo Hižići – smije se Katarina. U kušaonici gostima nude maslinovo ulje koje proizvode od plodova svojih stotinjak stabala maslina. Stol u toj sali za degustaciju, kad se sklopi, izgleda kao čep za šampanjac. Dizajnirala ga je Ana.
Kada je doktor zaštite bilja Đordano Peršurić započeo sa “šampanjizacijom” malvazije, Katarini je bilo osam, a Ani četiri godine. Prvi je posao tadašnjih djevojčica bio pranje boca, zatim su dobile male motičice, a danas su u vrhu ženskog vinarstva u Hrvatskoj. Nakon završetka studija obje su se uključile u obiteljski posao, u početku rukovodeće poslove vinarstva i marketinga. Vođenje vinarije preuzele su nakon očeve smrti, 2015. On ih je naučio kako kuhati likere za pjenušava vina Misal, u kojima danas uživaju kupci iz Istre, s Kvarnera, iz Dalmacije, Zagreba, Italije, Belgije, Velike Britanije, Švedske...
Kolko imena i prezimena. Zmotale se budu.