Iza njih su već više od tri desetljeća zajedničkog života i rada i sve su te godine okruženi djecom. Najprije se rodio Mario, zatim Martina, a nakon podulje stanke stigla je i Marta. Onda je Martina prvi put postala majkom, nešto poslije Mario ocem, da bi zatim oboje “ponovili” roditeljstvo.
Počeli s duhanom
Tako sada Snježana Mareković sa svojih 48 godina i njezin šest godina stariji suprug Marijan imaju četvero unučadi, dvoje odrasle fakultetski obrazovane djece i 15-godišnju kćer Martu koja je upisala prvi razred srednje ekonomske škole. Iako sve vrijeme živi u istoj županiji, starija kći Marekovićevih, koja je završila informatički menadžment, može kazati da se iz Slavonije odselila u Podravinu jer se iz Lozana udala u Otrovanec, rodno selo svoje majke. Kao i obitelj, tako je i zemlja koju Marekovići obrađuju – a riječ je o 135 hektara – raštrkana po Slavoniji i Podravini, u krugu od petnaestak kilometara od njihova doma u Lozanu, sela u općini Špišić Bukovica. Na tim plodnim slavonskim i podravskim njivama posijali su Marekovići kamilicu, industrijsku konoplju i soju. Certificirani su ekološki proizvođači.
– Oboje smo se rodili u poljoprivredi – kaže Marijan, na što se Snježana nadovezuje govoreći kako su započeli s 30 hektara zemlje, isprva sadili duhan, tipičnu kulturu za ovaj kraj, a potkraj osamdesetih započeli su s uzgojem kamilice. Od duhana su odustali 1997., u međuvremenu je Marijan dao otkaz u virovitičkoj Virdžiniji, a kamilica je danas okosnica poljoprivredne proizvodnje njihova OPG-a u kojem je 14 zaposlenih.
– Imamo je na 70 hektara. Sijemo vlastito sjeme koje se uzima od najkvalitetnije kamilice – govori Marijan. Prinos je kamilice oko 700 kilograma po hektaru, otkupna cijena suhe oko dva eura za kilogram. Marekovići imaju siguran plasman, a tvrtka iz Hrvatske koja otkupljuje njihov urod izvozi tu kamilicu, ponajviše u Njemačku. S uzgojem industrijske konoplje započeli su prije tri godine, među prvima u županiji na čijem su području danas među većim proizvođačima. Za taj je dio poljoprivrednoga posla zadužen sin Mario koji je završio magistarski studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
– Započeli smo s konopljom da nam kapacitet sušare ne bi bio neiskorišten jer smo je koristili samo jedan mjesec u godini, za kamilicu. Te se dvije kulture dobro poklopaju, biljke su intenzivnog rasta, i oboje su pogodne za ekološku proizvodnju – objašnjava Mario.
Otkako je prije nekoliko mjeseci promijenjen propis kojim se regulira uzgoj industrijske konoplje, poljoprivredni proizvođači te biljke mogu malo odahnuti jer više ne moraju uoči svake sjetve predavati “štos papira”. Sada, naime, proizvođač predaje zahtjev za sjetvu s popisom parcela u koje će baciti sjeme i koje sorte pa konačno svi podaci stanu u jedan obrazac. Dopušteno je i iskorištavanje cijele biljke, a ne kao do sada samo sjemena.
No Marekovići će, po svemu sudeći, stabljiku koja se koristi u građevinskoj industriji, za proizvodnju konopa, ipak uništiti jer u Hrvatskoj nitko nema njezinu doradu, a troškovi izvoza nadmašili bi zaradu. Nitko u Hrvatskoj ne proizvodi ni sjeme za sjetvu pa ga oni kupuju iz Francuske. Cijena je 6,5 eura po kilogramu, a po hektaru ga posiju od 25 do 30 kilograma. Marekovići siju dvije sorte, lišće se suši za čaj, sjeme za CBD ulje, lijek protiv “svih bolesti”, koje se koristi kod liječenja raka, depresije, multiple skleroze, artritisa, dijabetesa, kožnih problema, smanjenja boli, nesanice... I plasman konoplje Marekovićevi imaju osiguran pa preko hrvatske tvrtke i ona završava u inozemstvu, mahom u Austriji i Poljskoj. Stabljika, tumači nam Mario, naraste i do šest metara pa nas Snježana i Marijan da nam ju pokažu vode u Križnicu, jedini “panonski otok” u Hrvatskoj do kojeg je dolazak moguć jedino skelom te preko visećeg pješačkog mosta koji, iako izgrađen još potkraj šezdesetih godina, nikada nije dobio uporabnu dozvolu pa se njime ne bi smjelo prelaziti. Takav je znak i postavljen na njegovu početku. Skelom Marekovići na drugu obalu Drave prebacuju i mehanizaciju. Sada će ih prijevoz traktora ili kombajna i dviju prikolica stajati 120 kuna za povratnu vožnju. Kad započne žetva, dnevno pređu najmanje deset puta s jedne na drugu stranu...
Ne ovise o drugima
U Križnici pod konopljom imaju 12,5 hektara državne zemlje. Ovdje obrađuju već deset godina, najprije kamilicu, sada konoplju. Mehanizaciju koju će “prebacivati” s jedne na drugu stranu kupili su novcem koji su dobili za restrukturiranje, modernizaciju i povećanje konkurentnosti kroz Mjeru 4.1.1. Projektom kojim su se javili na natječaj predviđeno je ulaganje u iznosu od 4,5 milijuna kuna. Pola od tog iznosa dobili su bespovratno.
– Kupili smo traktor, tanjuraču, plug, prikolice, teleskopski viličar, podrivač. Imamo sve što nam treba i ne moramo ni o kome ovisiti i čekati – navodi Snježana koja nova znanja u tehnologiji i mogućnostima stječe na tečajevima i predavanjima, pohađa ih kako bi sve vrijeme bila u tijeku. Novac Marekovići ulažu i u skladišni prostor za biljnu proizvodnju, a povećavaju se kapaciteti sušnica, uz šest postojećih pravi se još toliko. Kupili su i specijalni kombajn za konoplju, a ovoj su biljci namijenjene i nove visoke prikolice.
– Stalno istražujemo, a da smo na pravom putu, znamo kad vidimo koliko naša djeca vole poljoprivredu. Baš smo zadovoljni – govore Snježana i Marijan Mareković, a njihova djeca to potvrđuju. Marta kaže da se i ona vidi u poslu kojem su se posvetili i njezini roditelji i sestra i brat pa joj nije ni teško ni mrsko pomagati obitelji.
Vau koja priča. Zašto nema više takvih obitelji u tom kraju. Ja nisam od tamo pa neznam. Meni ovo zvuči kao idila. Ne kužim zašto toliko ljudi bježi od tamo? Jel problem u ljudima, zemlji ili politici?