Sve češće razmišljam o svojoj budućnosti, kakva osoba želim biti, što želim raditi, što zapravo volim. Moja se obitelj bavi poljoprivredom. Proizvodnjom mlijeka. To je težak fizički posao, posla ima cijeli dan, ali meni to nije nikakav problem. U svemu što radim vidim smisao jer imam dobar uzor. To je moj tata. On je glava obitelji i drži sve konce u svojim rukama. Uspješan je, zna što radi. Pametno ulaže u gospodarstvo, a gdje god dođe u društvo, ljudi ga vole i cijene. Pošten je i dobar čovjek. U petnaest godina sagradio je štalu za pedeset i šest krava, imamo traktore, prikolicu, balirku... Tata i mama uvijek su puno radili. Imam veliku želju. Voljela bih jednog dana imati još veću štalu i više krava, boksove za teliće i junice, novi mljekovod. Usavršavala bih proizvodnju mlijeka. Mama me odgovara od toga, no ovaj put ne želim je slušati jer smatram da moramo raditi ono što volimo. Ljubav prema životinjama i ovom poslu rasla je godinama kako sam i ja rasla. Lijepo je stvarati, čovjek se dobro osjeća. Najljepše od svega je kada znam da je mlijeko proizvedeno na našem gospodarstvu i mojih ruku djelo. To me naučio moj tata. Moj uzor. Hvala mu na tome – zapisala je u literarnom radu 2012. godine Martina Hubzin iz Čabraja, tada učenica 8 c razreda osnovne škole iz Križevaca.
Dijete sa sela
Danas je Martina studentica treće godine na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, a njezin će diplomski biti vezan uz – mlijeko. Martinin otac Miroslav zbog toga je ponosan. Jer, ona je već sada spremna preuzeti gospodarstvo i farmu mliječnih krava koju su on i supruga Marijana godinama stvarali. Starija kći Valentina diplomirala je na istom fakultetu, a njezin je završni rad nosio naziv “Hranidba mliječnih krava na poljoprivrednom gospodarstvu Miroslava Hubzina”. Jedino je Katarina odabrala drukčiji put i studira grafički dizajn, no kaže da će napraviti logo za obiteljski OPG. – Dijete sam sa sela, u poljoprivredi od malih nogu. Počeli smo s tri krave i junicom smještenima u “bunker” štali s dva prozorčića i vratima – pokazuje 47-godišnji Miroslav Hubzin prema staji iz koje je krenuo s uzgojem simentalki. Prisjetit će se Hubzinovi kako su 1996. bili na prekretnici, nastaviti s uzgojem krava ili se jednostavno ostaviti toga posla. Prelomili su, Miroslav je od roditelja preuzeo gospodarstvo, iz Austrije nabavio goveda, u hodu učio i ulagao, sretan što je sve kredite otplatio.
– Pet, šest godina poslije uslijedilo je preuređenje staje, nakon toga i nadogradnja. I to sve vlastitim sredstvima, bez ikakvih potpora. Mislim da smo dobro posložili poslove na gospodarstvu, razvijamo se i postižemo dobre rezultate – zadovoljan je Miroslav Hubzin. Danas on i njegova obitelj imaju tridesetak krava, jedanaest junica i telad, ukupno oko 50 grla za čiju prehranu obrađuju oko 30 hektara zemlje. Godišnje svaka krava Hubzinovih u prosjeku daje oko 7500 litra mlijeka, a Dukatu svaki drugi dan predaju oko 1100 litara. S PDV-om i premijom od sedam lipa, po litri mlijeka dobiju 2,86 kuna. Hubzinovi žensku telad ostavljaju za remont stada, muške tove i prodaju nakon 14-15 mjeseci, kada teže oko 700 kilograma.
Godišnje uhrane nekoliko grla, no sadašnja cijena od 11 kuna po kilogramu “žive vage” ozbiljno dovodi u pitanje isplativost bavljenja tovom junadi. S druge strane, rado bi povećali broj mliječnih krava no to ne mogu učiniti jer nema zemlje na kojoj bi mogli proizvoditi još hrane. Naime, u ovome su kraju divlje svinje prava napast i ljudi se jednostavno više ne mogu boriti s njima, a nitko ne poduzima ništa da im pomogne. Snalaze se tako da siju kulture koje divljači nije fina, poput pšenice brkulje ili stočnog graška i djeteline, no to nije i ne može biti dugoročno rješenje.
Prošli jer nitko nije htio
– Morate puno više ulagati jer bez kvalitetne hrane nema proizvodnje. Ono kaj me smeta je to što se uvijek neke stvari mogu posložiti, ali to nije na meni već na političarima koji trebaju početi razmišljati da je poljoprivreda, osim turizma, jedna grana od koje Hrvatska može živjeti – smatra Miroslav. Lani su dobili i prvu potporu za gospodarstvo, odnosno prošli su na natječaju za korištenje obnovljivih izvora energije pa je u tijeku postavljanje fotonaponske elektrane snage 25 kW. Proizvedenu energiju koristit će na gospodarstvu u procesu proizvodnje: – To će nam svakako smanjiti troškove. Mjesečna rata struje sada nam je 2500 kuna – govori Marijana koja je u Miroslavovo selo došla prije 25 godina iz Križevaca, iz obitelji koja se nikada nije bavila poljoprivredom. – Do sada nismo imali prava za kapitalna ulaganja jer smo na velikim natječajima bili premali proizvođači, a na malima preveliki. Veliki broj bodova gubimo jer se vodimo kao razvijena općina. Na natječaju za fotonaponsku elektranu smo prošli jer to gotovo nitko nije htio, što je šteta. Ovdje država ne mora davati, niti mi to tražimo, samo hoćemo da nas se pusti da zaradimo – objašnjava Miroslav. Vodeći nas u razgled staje govore nam da jako paze na genetiku na gospodarstvu i da su osnovne karakteristike koje biraju mliječnost, lagano teljenje, jake noge i somatske stanice životinja.
– Naš je OPG poseban po tome što smo se razvili praktički od nule. Ne znam jesu li tatini, ali moji su planovi da napravimo štalu u kojoj će krave biti slobodne, bez vezova, imat će pašnjak, a mi bolju mehanizaciju – kaže Martina Hubzin, djevojka kojoj je njezin marljivi otac bio uzor još dok je bila djevojčica.
Dajte novac mladim ljudima na selu umjesto da dijelite isti lijevičatskim parazitarnim udrugama.