Ulazimo u treću godinu “nakon koronavirusa”. Više nije pretjerano današnjicu opisati kao novo doba, od rada na daljinu do dubokih društvenih promjena, naši su se životi okrenuli naglavačke i nastala je ozbiljna gospodarska šteta. Odlučno zajedničko djelovanje koje smo poduzeli na europskoj razini pridonijelo je ograničavanju društvene i gospodarske štete te je potaknulo proces oporavka. Međutim, posljedice krize vrlo su neujednačene po regijama, među društvenim skupinama - hoće li to značiti “asimetrični oporavak”? Nakon oporavka dolazi do značajne preobrazbe, prijelaza na zeleno gospodarstvo i društvo znanja. To je golema prilika – nove industrije, nova radna mjesta – ali nije svaka regija spremna iskoristiti prednosti. Hoće li tko biti zapostavljen u tom novom gospodarstvu?
Regije u istočnom dijelu EU općenito su iznenađujuće brzo sustigle ostatak Unije, ali i dalje postoje znatni nedostaci. Te su regije narasle zahvaljujući prednostima niskih troškova i ulaganjima u infrastrukturu – pokretačima rasta koji se s vremenom mogu samo usporiti. Razmotrite na primjer mnoge regije sa srednjim dohotkom i slabije razvijene regije, posebno u južnoj i jugoistočnoj Europi, koje su doživjele duga razdoblja stagnacije ili relativnog gospodarskog pada. Za izlazak iz te razvojne zamke potrebne su ciljane politike: upravljanje, obrazovanje, inovacije i poslovno okruženje.
Nastao je inovacijski jaz
Ta ulaganja postaju posebno važna s obzirom na budućnost te zelenu i digitalnu tranziciju. Novo gospodarstvo predstavlja prilike, nova radna mjesta, konkurentnija poduzeća i bolji pristup uslugama. No uočljiv je nastanak inovacijskog jaza, napredna područja postaju još inovativnija, dok su slabije razvijene regije i regije sa srednjim dohotkom zapravo postale manje inovativne u odnosu na prosjek EU. Slična podjela postoji i kad je riječ o zelenoj tranziciji, zbog svoje gospodarske specijalizacije neka područja imaju mnogo dulji put prema klimatskoj neutralnosti od drugih.
Sve se to događa u kontekstu tihe, ali neumoljive promjene, starenja (i često smanjenja) stanovništva. U gotovo svim regijama smanjuje se broj djece, tinejdžera i radno sposobnih odraslih osoba, dok broj osoba u dobi od 65 godina i više brzo raste. Taj se trend nastavlja i ima važne posljedice za školski sustav, tržište rada, mirovinski sustav i zdravstvenu skrb.
Bez odgovarajućih politika sve bi te transformacije – digitalna, ekološka, demografska – mogle dovesti do stvaranja novih teritorijalnih i socijalnih podjela. Europa si ne može priuštiti da ijedno mjesto bude zapostavljeno. Kako bi se osigurala pravedna tranzicija, smatram ključnima tri sljedeće mjere.
Kao prvo, ulaganja su ključna. To je izazov jer javna ulaganja još nisu dosegla razine prije 2008. U teškim vremenima posljednjeg desetljeća ulaganja u koheziju postala su sve važnija, često ključna. U izvješću se procjenjuje da su naši programi za razdoblje od 2014. do 2020., povećali BDP po glavi stanovnika za do 5% u slabije razvijenim regijama. Kao odgovor na krizu uzrokovanu bolešću Covid-19 sljedećih godina imamo na raspolaganju dosad nezabilježena financijska sredstva iz instrumenta NextGenerationEU i kohezijsku politiku. Moramo surađivati za europske regije.
Drugo, u okviru svih politika mora se ponovno otkriti osjećaj pripadnosti. Sve politike – horizontalne politike i instrumenti oporavka – imaju prostorni učinak i to ne možemo zanemariti. Samom kohezijskom politikom ne mogu se osigurati povezana gospodarstva i društva. Njihovi regionalni učinci moraju se uzeti u obzir u drugim europskim i nacionalnim politikama. Drugim riječima, regionalno testiranje i načelo “nenanošenja štete koheziji” moraju biti ugrađeni u sva relevantna područja politike. Ključne političke odluke bile su predugo prostorno slijepe, a cijenu su platila naša gospodarstva, naša socijalna struktura i naši demokratski sustavi. Vrijeme je za promjenu smjera.
Početak novog doba
Treće, moramo imati više višerazinskog upravljanja. Lokalnim politikama potrebni su lokalni partneri, moramo surađivati među različitim razinama vlasti kako bismo ojačali upravljanje, uveli najbolju praksu, širili inovacije i proveli prilagođene politike. Kohezijska politika nudi okvir za kombiniranje svih tih elemenata na odgovarajućoj teritorijalnoj razini.
Osmo izvješće o koheziji izvrsna je osnova za zajedničko promišljanje među tvorcima politika, dionicima i građanima. Kako u zelenoj, digitalnoj i demografskoj tranziciji osigurati da niti jedno mjesto ne bude zapostavljeno, da se niti jedno mjesto ne osjeća zaboravljeno? Odgovori na to pitanje definirat će Europu u sljedećih nekoliko desetljeća i moramo ih pronaći zajedno. Neka 2022. bude godina početka novog doba: doba potvrđivanja
kohezije.