Situacija s izborom guvernera centralne banke donekle je slična onoj s izborom glavnog državnog odvjetnika. Željko Rohatinski i Mladen Bajić, prvi kao guverner HNB-a, drugi kao glavni državni odvjetnik, uspjeli su za razliku od svojih prethodnika izgurati puni mandat. Bajić je potom u Saboru dobio još jedan mandat konsenzusom svih stranaka, a prema informacijama iz HDZ-ova vrha, na tom je putu i Rohatinski. No poslije jučerašnje rasprave u Saboru, HDZ-ove nade u konsenzus čini se da su opet na klimavim nogama.
Hrvatska stranka prava realizirala je svoje najave da će saborsku govornicu iskoristiti za žestoku kritiku monetarne politike i njenih nositelja, a jučer joj se u tome pridružio i HSS. Haesesovci tvrde da HNB od osamostaljenja do danas nije vodio dovoljno suverenu i razvojnu monetarnu politiku. Politika HNB-a nije bila dovoljno hrvatska, grmio je haesesovac Ante Markov, jer se središnja banka nije uspjela othrvati pritiscima MMF-a i Svjetske banke te je stranim bankama prepustila devizno tržište. Time je, tvrdi se, izazvala pad hrvatskog gospodarstva i porast zaduženosti.
Guverneru Rohatinskom i njegovoj ekipi tako je stavljeno na dušu nešto što vuče korijene iz mandata prijašnjih guvernera jer je većina banaka dobila strane vlasnike prije nego što je sadašnji guverner došao na čelo centralne banke. Svaka objektivna kritika monetarne vlasti s tih pozicija morala bi poći od toga kako je uopće došlo do otvaranja bankarskog tržišta stranim bankama i koliko su na to, u danom trenutku uopće mogle utjecati monetarne vlasti. Drugim riječima, objektivna bi kritika morala poći od toga s kakvim su stručnim umijećem i odgovornošću banke vođene dok su bile u “čisto hrvatskim rukama”?
S novcem koji je izvabljen od građana uz obećanja o visokim kamatama postupalo se tako da je na kraju država morala uskočiti s proračunskim sredstvima da ne bi došlo do općeg financijskog kolapsa, a poslije je naravno morala potražiti malo jače i odgovornije bankare da nadoknadi dio uložena novca i osigura normalno funkcioniranje bankarske industrije. Niti bi domaće banke propadale niti bi ih se moralo prodavati stranim kupcima da je hrvatska pamet i odgovornost bila na potrebnoj razini. Politika je banke shvaćala kao samoposlugu. Tako su ih shvaćali i prvi domaći vlasnici, a bankarski su menadžeri za odgovarajuću nagradu rado servisirali njezine prohtjeve. Strani vlasnici, koji su pristali ući u tu riskantnu situaciju i biti svojevrsni uvozni korektiv domaćoj neodgovornosti u baratanju tuđim novcem, danas naravno beru vrhnje.
Baš se Rohatinskom ne može predbaciti da nije štitio nacionalne interese i kad se trebalo postaviti prema MMF-u, a i poslije, kad je bez ikakvog taktiziranja odbio stranu banku koja je htjela ući u vlasništvo domaće iako je povezana s Ljubljanskom bankom, od koje Hrvatska i danas potražuje zadržanu deviznu štednju. Baš je sadašnji guverner, na kraju krajeva, zapaprio život domaćim bankama u stranom vlasništvu povećavajući namete da bi ih odvratio od prekomjerna zaduživanja u inozemstvu. Napadi te vrste na takvu centralnu banku, njeno vodstvo i politiku, vezani su uz veliki rizik od samodiskreditacije, a ujedno navode na sumnju o pravoj pozadini te političke igre.
Stvar s izborom novog vodstva HNB-a, naime, još nije gotova. Iako sam Rohatinski vjerojatno nije upitan, kao što tvrde u redovima vladajuće stranke, sasvim je moguće da se iza ove lavine povijesnih kritika centralne banke zapravo krije ambicija da se u Savjet HNB-a proguraju sasvim određeni “nestranački” kandidati iza kojih pojedine stranke vrlo čvrsto stoje. Čemu onda svi napori na osamostaljivanju monetarne vlasti od upletanja stranaka i politike ako se na terenu i dalje vodi bitka za to tko će imati i koliko “svojih” ljudi u Savjetu HNB-a?