Vrijeme kad su se hrvatski građani tješili da su pandan visokim kamatama na kredite motivirajuće kamate na štednju – prošlo je svršeno. Prosječne pasivne kamate na kunske depozite pale su u kolovozu 2010. na razočaravajućih 1,79 posto i dostigle su najnižu razinu dosad, odnosno od siječnja 1997. godine, otkad je dostupna statistika HNB-a. Samo 2,93 posto iznose prosječne kamate na deviznu štednju i najniže su u posljednjih pet godina, od rujna 2005. godine. Ovi podaci bacaju potpuno novo svjetlo na tvrdnje bankara da su pasivne kamate u Hrvatskoj još uvijek visoke i da nema straha od odljeva štednje izvan naših granica nakon liberalizacije Zakona o deviznom poslovanju 1. siječnja 2011. Smanjenje pasivnih kamata posljednjih godina rezolutno spominju kao nužni uvjet za smanjenje kamata na kredite.
E, pa sad je taj uvjet ispunjen i javnost čeka na ispunjenje obećanog. Zato, dolje kamate na kredite! Jer trenutačno je razlika između kamatnih stopa na kredite i depozite golemih 8,68 posto, dok je u veljači iznosila čak 8,95 posto i cijena novca na rekordnim je razinama. U trenutku kad je bankama štednja građana postala najjeftiniji izvor financiranja, pasivne su kamate dosegnule rekordne iznose, pa su se u veljači 2009. prosječne kamate na štednju u kunama vinule do rekordnih 11,83 posto, dok su se kamate na deviznu štednju tijekom cijele 2008. godine držale iznad četiri posto, a sve do svibnja 2010. premašivale su tri posto.
Bijeg u fondove i dionice
U to vrijeme u domaće se banke slio priličan iznos štednje stranaca ili, kako ih bankari zovu, “nerezidenata”, pa baš i ne drži vodu teza da hrvatski građani, sad kad im to i zakon omogući, ne mogu postati nerezidenti neke zemlje u kojoj se štednja tretira izdašnije. U Bosni i Hercegovini i Srbiji, gdje kamata na deviznu štednju dostiže i devet posto, pa kad se i oduzme petina za porez na kapitalnu dobit, ostaje priličan povrat. Druga je opcija povratak ulaganju u mješovite i dioničke investicijske fondove i dionice.
– Tako mogu razmišljati profesionalci, ali dobar dio štediša na to se ne bi odlučio, iskustva s fondovima još su nezaliječena – smatra Hrvoje Stojić, glavni makroekonomist Hypo banke.
Averzija prema riziku
No, Stojić priznaje da bi, ako nastave padati, fondovi mogli postati atraktivniji od ulaganju u štednju.
– Bankama depoziti uopće nisu potrebni, nisu motivirane da se bore za izvore financiranja, jer svi nešto koštaju – otvoren je makroekonomist koji ne vjeruje u odljev štednje prema istoku. Rizik je, kaže, prevelik, a osigurani iznos prenizak.
No, pritom zaboravlja da je za štediše iz ostalih zemalja i Hrvatska rizičnija destinacija, a ipak su nam povjerili svoje depozite. Kaže da se ni srpskim bankama ne isplati davati kamate od osam ili devet posto, u vrijeme kad novac mogu plasirati državi po kamati od pet ili šest posto. Na rizik zemlje referira se i Alen Kovač, makroekonomist Erste banke, te spominje i da su nam kamate još uvijek više nego u eurozoni, a depoziti stranih državljana ipak su niski; u Erste banci iznose 5,4 posto. No, kad bi se taj udio oduzeo od ukupne štednje hrvatskih građana od 6,5 milijardi kuna, otopilo bi se 350 milijuna kuna.
Ni direktorica direkcije za ekonomska istraživanja Raiffeisen Consultinga Zrinka Živković Matijević ne očekuje značajniji uzlet tržišta kapitala, niti smanjenje averzije prema riziku koje bi moglo odvući štednju. Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke, napominje, pak, da je najrelevantnije gledati kamate na štednju u eurima, gdje je trend pada kamata niži nego u ukupnim depozitima.
Političar, bankar, odvjetnik, javni bilježnik: gotovo beskorisna zanimanja izmišljena za bogaćenje bez pokrića. Ma, kakav preveliki rizik? Disperzirati štednju u nekoliko banaka sa boljim uvjetima osigurat će manji gubitak nego da ti ga inflacija pojede kod ovih domaćih otimača. Novac od obrta/tvrtke ulagati u fondove,a ne držati na računima, ili raditi sa poslovnim bankama izvan države. Pa da vidimo onda hoće li im štednja biti neatraktivna.