Na ulaznim vratima osjećaj je kao da ulazite u veliku tvornicu. Samo što se u ovoj hali, veličine 15-16 nogometnih igrališta, u jednom od 13 Amazonovih logističkih centara u Njemačkoj, ništa konkretno ne proizvodi – osim eventualno komotnosti. Proizvodi koji se odavde pakiraju i prodaju korisnicima najveće internetske trgovine na svijetu, Amazona, proizvedeni su negdje drugdje.
Ulaze u ovu halu na veliko, tu ih poslože pa pakiraju i ekspresno šalju čim netko negdje klikne mišem ili u hodu pritisne prstom na zaslon mobitela te tako naruči da mu se još isti dan pošalje željeni proizvod. Jedino što se ovdje proizvodi je komotnost. Taj komfor neodlaska u dućan ili robnu kuću koji omogućuje kupnja na internetu, koju je upravo Amazon učinio toliko jednostavnom i toliko masovno raširenom da ljudi na razvijenom sjeverozapadu Europe kupuju sve: od navijačkog šala omiljenog kluba do pjene za brijanje, od hrane za pse u vrećama do kave na kilograme, od pelena za dječju guzu staru tek nekoliko dana do baterije za slušni aparat nekog rođenog u vrijeme kad su robne kuće s najvećim utrškom izgledale kao Nama u Ilici, a ne kao ova Amazonova hala u Rheinbergu, 40-ak kilometara sjeverno od Düsseldorfa.
U Hrvatskoj Amazon još ne posluje, premda i kod nas ima kupaca koji pristupaju njemačkoj ili nekoj drugoj Amazonovoj stranici pa nalaze načine da im se kupljeni proizvodi dostave na hrvatsku adresu. Ali trend da se kupci iz tradicionalnih trgovina odlučuju za digitalnu trgovinu Amazona masovan je i sve vidljiviji u Njemačkoj, zemljama Beneluxa, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji... O Americi da i ne govorimo, ondje je najveći Amazonov centar na svijetu, površine 300 tisuća četvornih metara, dok ovaj u koji smo imali prilike ući u njemačkom Rheinbergu ima “samo” 110 tisuća četvornih metara. U njemu radi 1700 radnika.
Radnik kojemu se opis posla zove “picker”, što znači da je zadužen da s nepreglednih polica u hali preuzme točno onaj proizvod koji je netko negdje na internetu naručio sat-dva prije, prehoda dnevno između pet i 15 kilometara. Radnik kojemu se opis posla zove “packer”, što znači da pakira naručene proizvode u pošiljke, ne hoda toliko, ali 80 tisuća pošiljaka dnevno izlazi s ove Amazonove lokacije, što znači da se i taj “packer” naradi. Ta je brojka prosjek, ali u ovo doba godine, uoči Božića, ima dana kad s ovog mjesta izlazi i 200 tisuća pošiljaka.
Picker, packer… nazivi koji govore u prilog tome koliko su se promijenila vremena od onih kad su se zanimanja uglavnom svodila na doktor, arhitekt, inženjer… Ali i te ljude koji “zuje” po ovoj hali već polako zamjenjuju roboti. Umjetna inteligencija već je sada jasno vidljiva kao ruka koja sve organizira u ovom kaosu koji na prvi pogled vlada ovom halom. Proizvodi od igle do lokomotive nisu na policama razvrstani ni po kakvom vidljivom smislu i redu. Produžni kabel ne stoji grupiran s ostalim sličnim proizvodima za struju, nego može biti između kuglica za bor i sušila za kosu, ispod nekog bestselera i iznad šampona za kosu. Samo računalni algoritam, koji je sve to tako kaotično posložio, zna i vidi red u takvom slaganju. Kažu ljudi, zbog uštede prostora.
“Vrag u detalju”
Amazon je poznat po tome da razvija automatizirane sustave za svaki mogući dio svog poslovanja, ali iz kompanije tvrde da nikad neće biti riječ o potpunoj robotizaciji njihovih centara. Ipak, američki mediji izvještavaju da se već testiraju robotski sustavi koji umjesto radnika pakiraju proizvode u pošiljke. I to rade od četiri do pet puta brže od najbržeg radnika “packera”: robot ih spakira od 600 do 700 na sat. Već sada te mašine, pa i u ovom centru u Njemačkoj koji smo posjetili, lijepe ime i adresu primatelja pošiljke jednom kad radnik sve zapakira. Radnici koji rade kao “pickeri” nose na sebi uređaje koji bilježe svaki njihov korak, govore im kamo trebaju ići, čak ih i požuruju ako registriraju da čovjek radi sporije nego što bi trebao. Ljude se rangira na ljestvici najbržih i najsporijih radnika.
Jedan novinar londonskog Timesa, koji se zaposlio kao honorarac u jednom Amazonovu centru u Engleskoj da bi stekao iskustvo iz prve ruke, napisao je: “Ovo mjesto odiše atmosferom kakvu zamišljam da imaju oni u zatvoru”. Gotovo svi radnici oko njega bili su Rumunji i čudili su se zašto bi se jedan rođeni Englez “ponižavao” tako slabo plaćenim, napornim i nesigurnim poslom.
U njemačkom Rheinbergu nismo stekli taj dojam, radnici su izgledali ili kao Nijemci ili kao gastarbajteri, ali prizor nam se nije činio bitno drukčijim od onoga što je gastarbajter iz naših krajeva mogao iskusiti kad bi se 1980-ih pojavio u proizvodnim pogonima Grundiga ili BMW-a. Možda je jedino bitno drukčije to što je danas ovdje puno više radnika bez stalnog radnog odnosa, plaćenih po satu i bez izdašnih godišnjih odmora, slobodnih dana za prekovremeni rad i sličnih radničkih prava koja se i u Njemačkoj, gledano u višedesetljetnoj perspektivi, čine kao prohujala s vihorom.
Zbog ljudi, dakako ne zbog robota, na ulazu i izlazu iz Amazonove hale stoje golemi detektori za metal. Nema unošenja mobitela. I nema, naravno, iznošenja ni najmanje sitnice od milijuna proizvoda koji radnicima prolaze kroz ruke. Možda prilika čini lopova, ali metalni detektor ubija svaku pomisao na priliku. Čekanje u redu za prolazak kroz detektor radnicima se, naravno, ne računa u plaćene sate. A znaju navodno čekati i po 15 minuta.
U javnoj percepciji u velikim zemljama u kojima najviše posluje kompanija Amazon suočava se s tim dojmom da, baš zato što teži sve većoj automatizaciji, radnike tretira manje kao ljude od ostalih, tradicionalnih poslodavaca. Amazon na to odgovara otvaranjem vrata svojih logističkih centara za građane koji su zainteresirani da u turi vide svojim očima kako sve to izgleda.
Drugi “vrag u detalju” u poslovanju Amazona su porezi. Odnosno, izostanak plaćenog poreza.
Jeftinije i komotnije
U 2017. tvrtka Amazon Europe, sa sjedištem u Luksemburgu, platila je 55 milijuna eura poreza na prihode koji su u Europi iznosili 24,9 milijardi eura. To im uspijeva zahvaljujući sustavu licencija i rojaliteta koje isplaćuju zapravo sami sebi, odnosno povezanim društvima, umanjujući tako poreznu osnovicu, a potom im i lociranje sjedišta u poreznoj oazi kakva je Luksemburg pomaže da i porez na tu osnovicu ne bude baš velik. Europska komisija provodi istrage i pokušava natjerati Amazon da to promijeni, a slična je stvar i u Americi. Amazon se brani podacima da puno investira (55 milijardi eura ulaganja u Europi od 2010.) i puno zapošljava (95 tisuća radnika u stalnom radnom odnosu u Europi) te da plaća porez u skladu sa zakonima. No mnoge države žele bolje regulirati to područje kako bi od Amazona i sličnih digitalnih giganata ubirale poštenije iznose na ime poreza.
Kupcima, međutim, to kao da ne smeta. Neke od njih vidjet ćete čak i kako obilaze stvarne, fizičke dućane u glavnim trgovačkim ulicama, ali samo da pogledaju kako neki proizvod izgleda u stvarnosti i, ako im se svidi, kupe ga preko Amazona. Jer je jeftiniji i jer im je tako komotnije. Amazon u Americi svojim “prime” korisnicima nudi dostavu hrane, svježeg voća i povrća, a tu su uslugu testirali i u Berlinu.
Ipak, nisu svi građani tako blagonakloni prema Amazonu i svim novostima koje im donosi taj globalni div internetske trgovine. Amazonov plan da sagradi novo korporativno sjedište i kampus u New Yorku, točnije u Queensu, propao je nakon što su se tome usprotivili građani, aktivisti i političari poput progresivne ljevičarke Alexandrije Ocasio-Cortez, koja je taj pokret otpora protiv Amazonova preseljenja u Queens opisala kao prosvjed protiv “korporativne pohlepe, izrabljivanja radnika i moći najbogatijeg čovjeka na svijetu”. Vlasnik Amazona Jeff Bezos 2018. zamijenio je Billa Gatesa nakon što je osnivač Microsofta 24 godine bio na vrhu liste najbogatijih ljudi, premda je krajem prošlog mjeseca po računici Bloomberga Gates ponovno prestigao Bezosa.
>> Pogledajte i ovaj video: Dostavljač Amazona zaboravio povući ručnu kočnicu