Licemjerje po Luki

Sad se vidi kako je Tuđmanovim izabranicima ili malobrojnim autsajderima koje je splet životnih okolnosti doveo u pravo vrijeme na pravo mjesto, poput Luke Rajića, malo trebalo da ih ljudi prihvate kao pozitivce. Luki Rajiću sasvim je oprošteno kako je došao do tvornice zato jer ju nije uništio već je ljudima omogućio da rade, pristojno zarađuju i pridonose zajednici.

Šleperi puni novca i razbijen monetarni sustav druge države nisu nešto što ovdašnja javnost doživljava kao grijeh i prekršaj koji treba sankcionirati. Prodaja Dukata i milijunska zarada koju će pritom Lura Rajić strpati u džep izbacile su na površinu neke druge teme koje hitno traže dobre odgovore: poreznu politiku, nacionalnu strategiju, odnos prema strancima, vezu političara i poduzetnika. Isplivalo je opće licemjerje i dvostruki kriteriji za mnogo toga što se događa u ekonomskim procesima i društvenim vezama.  

Pođimo od države. Vlast/stranka koja je prodala  strancima, dakako  svako državno poduzeće koje je mogla unovčiti, odjednom se osjetila pozvanom štititi nacionalni interes i brinuti se za stratešku namirnicu.

Da se to činilo prije, a nijedna od dosadašnjih vlada nije, sad se ne bi  iščuđivali što se našao tamo neki nezahvalnik koji je na svoju ruku utrapio stratešku tvrtku stranoj korporaciji. Ako je strateška, a mlijeku i hrani uvijek daju takav značaj,  HDZ mora odgovoriti zašto je uopće dospjela u ruke privatnog poduzetnika, zvao se on kako god?

Lactalis nije prva strana korporacija koja stiže u Hrvatsku. Barr, T-com, Ericsson, Siemens, Mol, Unicredito, Intesa, HVB... ne idu na dušu privatnim poduzetnicima. Sve je njih na tržište uvela izvršna vlast prodajući im strateške industrije i još je  k tome nekima osigurala monopol kako bi vrhnje koje ubiru bilo još masnije.

Licemjerje je tim veće zato što o državnom reotkupu Dukata sniva Vlada koja se mjesecima nateže sa sindikatima u vezi s radničkim dioničarstvom jer ne da da radnici  kupe, a ne ukradu, više od 25 posto još neprivatiziranih  znači, loših tvrtki. 

Ne kažu otkud im novci, osim ako ne oglase rasprodaju preostalog državnog imetka.  Nezgodno je i to što Luka Rajić ne mora ni sa kime dijeliti zaradu (ili ako mora, to je već pitanje za istražitelje), ako sam ne odluči kopirati Billa Gatesa. Ni tu nije bilo mjesta uvrijeđenosti jer tomu služe porezi, a ne nečija dobra volja.