U prošloj kolumni Market i moral napisao sam da predstečajne nagodbe, kao gotovo jedina preostala mjera politike ekonomskog oporavka, cementiraju gospodarsku strukturu koja je dovela do krize i njoj pridruženi klijentelizam. Za taj zaključak sad postoje i brojčani argumenti.
Hrvatska udruga banaka pokrenula je interdisciplinarni (ekonomistice, prirodnjaci, informatičari) istraživački projekt “Kompleksna mreža dugovanja hrvatskih tvrtki: Propagacija učinaka predstečajnih nagodbi”, o kojem je Večernji list već pisao. Formirana je opsežna baza s detaljnim podacima o 948 poduzeća koja su do kraja ožujka završila proces predstečajnih nagodbi. Ključni je cilj analizirati kompleksnu mrežu i rizike međusobne isprepletenosti dugovanja o čemu će javnost biti uskoro informirana.
Šlampavi kopiranti
No, formiranje baze omogućilo je da se već površnim pregledom uoče neke karakteristike predstečajnog procesa. Prema tekstu koji su za banka.hr napisale dvije autorice istraživanja, Suzana Koščak i Maja Bešević Vlajo, tri su uvida temeljna (i prilično poražavajuća):
1. Menadžment je promijenjen u samo dva posto poduzeća u kojima je provedena predstečajna nagodba.
2. Vlasnička struktura promijenjena je u 37 posto poduzeća, ali površno, najčešće zamjenom potraživanja za udjel i uglavnom tako da se ne dira većinski vlasnik. Praktički uopće nema svježeg kapitala i ulaska novih investitora.
3. Planovi poslovanja poduzeća nakon provedbe predstečaja loši su, nerealni i gotovo cinični. Uprave kao da prepisuju planove jedna od druge, bez obzira na to što su u različitim djelatnostima, pa se u mnogim planovima kao ključan argument ističe “da za njihov proizvod postoji tržište”.
Ovdje moram napraviti digresiju. Kad se samoupravljanje sedamdesetih godina pretvaralo u udruženi rad, ta je transformacija također zahtijevala “akte”, na čijem su se ispisivanju neki i danas poznati ekonomisti obogatili dovoljno da kupe stan u središtu Zagreba. Papire su kopirali toliko šlampavo da su u planovima prehrambene industrije zaostale formulacije da će proizvoditi radničke cipele. Propast te reforme i tog gospodarstva ne čudi.
Loša i šlampava provedba predstečajnih nagodbi, koja se sva svodi na otpis dugova, ima i svoje posljedice. Zbog visokog rizika poduzećima koja prođu predstečajnu nagodbu otežano je financiranje daljnjeg poslovanja iz komercijalnih izvora. Iako im je već jednom pomogla, država planira pomoći još jednim posebno formiranim fondom u sklopu HBOR-a. Već ta činjenica implicitno je priznanje o niskoj kvaliteti procesa.
U dosadašnjim raspravama kreatori koncepta isticali su da su predstečajne nagodbe sačuvale desetke tisuća radnih mjesta. Autorice uočavaju suprotnu tendenciju: “Operativno restrukturiranje uglavnom je svedeno na floskule iz opće ekonomske literature i nema veze sa stvarnim poslovanjem poduzeća te uglavnom predlaže minimalnu promjenu organizacijske strukture koja uključuje smanjenje plaća i radnih mjesta”. Stvar je u tome da je Vlada (premijer) isticala da su tvrtke sačuvale radna mjesta time što su ušle u predstečajni proces, a inače bi otišle u stečaj. No, suočavanje s realnošću dolazi prije ili kasnije. Pri čemu treba istaknuti da je u Hrvatskoj, prema znanstvenim analizama, već u privatizaciji dominiralo tzv. defenzivno restrukturiranje, smanjenjem broja radnih mjesta, a ne – kao u drugim tranzicijskim zemljama – razvojno, lansiranjem novih proizvoda i osvajanjem novih tržišta. Utoliko drži vodu usporedba predstečajnih procesa ne samo sa samoupravnim transformacijama nego i s privatizacijom. Sve je to dio iste tradicije.
Lako je s tuđim novcem...
Za kraj, već ova početna analiza omogućuje da se izrazi skepsa prema novim velikim planovima o pokretanju hrvatskog gospodarstva putem “ispuhivanja nekretninskog balona”. Opet je – kao i u slučaju predstečajnih – riječ o prijekim i lakim rješenjima. Loše ulaganje u nekretnine također je dio hrvatske tradicije (gastarbajterske bloketare). No, ekonomisti iz osamdesetih vidjeli su da je ono dijelom nužno zlo: druge mogućnosti ulaganja u socijalizmu bile su ograničene. Umjesto optužbi da su “spekulirali s nekretninama”, vrijedi zapaziti da su poduzetnicima i danas druge mogućnosti ulaganja bile izrazito sužene: gdje je, na primjer, ta obrazovana radna snaga s kojom su mogli početi razvitak u proizvodnom i sektorima visoke tehnologije, ili u drugim djelatnostima; gdje je ta industrija kompetitivna na svjetskom tržištu? No, umjesto da političari uređivanjem javnog dobra, odnosno odrađivanjem svojeg posla, i domaćim i stranim poduzetnicima otvaraju mogućnosti, lakše im je prigovoriti da su pogrešno investirali. Kako je to prije trideset godina napisao kolumnist Veselko Tenžera, ovdje “uvijek netko zna što bi bolje učinio s tuđim novcem”!
>> Tvrtka za dlaku izbjegla drugi stečaj, u prvom su bili punih 6 godina