Nakon vjenčanja suprug ju je želio odvesti u Australiju: 'Makar šta, ja ne bih nikada išla!'

Odi mala, odi, odi... Ajde, malenaaa – s kantom kukuruza u ruci zazivala je stado ovaca 40-godišnja Viktorija Terzić, a kako bi joj se koja ovčica primaknula, pomazila bi je i izgovorila joj ime. U Novoj Ljeskovici, selu u siromašnoj i pustoj slavonskoj općini Čaglin, Viktorija i njezin suprug Velibor imaju stado od osamdesetak ovaca te deset koza, janjčiće i jariće. Tijekom više od dva desetljeća zajedničkog života isprobavali su od koje će grane poljoprivrede moći školovati svoje dvoje djece i svi četvero živjeti.

Kuća za odmor

Uz brojne uspone i padove, mijenjali su strukturu proizvodnje, sve vrijeme kupujući komad po komad zemlje, koliko su mogli. Koristeći sredstva iz programa ruralnog razvoja, opremili su gospodarstvo, olakšali radove i radi cjelovitije ponude usmjerili se i na turističke usluge.

Video: Ivica Galović/Pixsell

– Motiv su mi uvijek bila djeca. Danas sam zbog njih i sretna i ponosna – kaže Viktorija. Kći Dajana upravo je završila srednju, počela je raditi u kafiću u Slavonskom Brodu, razmišlja o fakultetu i pomaže roditeljima na imanju. Osamnaest joj je godina. Dvije godine stariji Dejan ima svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i baš je nedavno, sa svojih tek 20, kupio kuću u Slavonskom Brodu. Poljoprivredu su oboje zavoljeli uz roditelje koji su se, dobivši prve košnice na dar i osnovavši 2001. godine obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, isprva bili odlučili okušati u pčelarstvu pa su jedno vrijeme imali šezdesetak košnica i prodavali med, usporedo uzgajajući jabuke na prvih hektar i pol svoje zemlje. U strmom voćnjaku baš su sve poslove obavljali ručno – kosili, penjali se uzbrdo ilovačom sa špricom na leđima, prteći sa sobom dvoje male djece. K tome, bili su i zaposleni u firmama. Viktorija je najprije u Slatini završila trogodišnju srednju za – stolara. U četvrti je razred išla u Zagrebu te naposljetku stekla zvanje drvodjelskog tehničara dizajnera, maštajući o tome da će upisati studij šumarstva. No ljubav je bila jača.

– U obje sam škole bila jedina djevojka u razredu – smije se Viktorija govoreći kako je brusila i lakirala drvo, uživajući u tome što radi. To znanje uvelike koristi i na obiteljskom gospodarstvu jer su gotovo sve drvne radove ona i Velibor napravili sami – štale, sjenicu... Ipak, u toj struci nije radila, već je završila tečaj za njegovateljicu, zaposlivši se u domu.

Strojarski tehničar Velibor sa svojom je odabranicom odmah nakon vjenčanja htio otići u Australiju, da se ondje skrase.

– I danas mi ponekad bude žao što nismo otišli – iskreno će.

– Makar šta, ja ne bih nikada išla! – odgovara mu Viktorija isto kao i prije dvadeset godina. Ovčarstvom i kozarstvom počeli su se baviti prije devet godina, istodobno kada su postali i udomitelji, danas skrbeći o četvero odraslih s mentalnim teškoćama. Od 2015. obitelj Terzić nalazi se u upisniku ekoloških poljoprivrednih proizvođača.

– Ekološka proizvodnja pridonosi boljitku i ljudi i životinja u ovome našem ruralnom prostoru. Za svoje životinje sami proizvodimo hranu što, uz njihovo slobodno kretanje na pašnjacima, čini uzgoj stabilnijim, a životinje otpornijima – kaže Viktorija. U ova dva desetljeća svoj su prvotni jedan i pol hektar zemlje povećali deset puta i sada na gotovo 16 hektara imaju žitarice, livade i pašnjake. Voćnjak s jabukama su prije dvije godine iskrčili. Rad u polju prvenstveno je Veliborovo zaduženje.

– Godina po godina, hektar po hektar i evo nas tu gdje smo danas. U međuvremenu smo držali i gice, imali sto zečeva, uzgajali patke, pure, kokoši... Nismo veliki pa da imamo ne znam koliko novca, ali nekako opstajemo – govori Viktorija.

– Svaštarimo. Od svega pomalo pa se tako krpamo – kaže Velibor. Njihove ovce i koze smještene su u dvije male farme, jedna je iznad kuće, druga na prostranom pašnjaku nedaleko od nje, gdje su supružnici raskrčili šumu, podigli nadstrešnicu i napravili drvene valove za svoje stado, postavivši na grane velike grumene soli, "slatkiš" kojem životinje ne mogu odoljeti. Navodnjavanje nemaju, kopanje bunara bila bi za njih prevelika investicija pa vodu moraju donositi, u ovu udaljeniju farmu u bačvama, a u onu bližu vuku je u kantama.

Prije dvije godine u svom su dvorištu Terzići napravili i lijepu ruralnu kuću za odmor, nazvanu po gazdarici, u kojoj za 300 kuna mogu noćiti dvije, a za nešto malo više novca i četiri osobe. Kuća je okružena cvijećem, lijepo uređena i opremljena, a gosti, osim u prirodi, ovdje mogu uživati i u proizvodima s OPG-a, poput kozjeg sira koji Viktorija pravi od mlijeka svojih ručno pomuzenih ljubimica, primjenjujući tako znanje sa završenog tečaja za mljekara i sirara.

– Sad imamo jariće, neću ih još odbijati od sisanja, da mogu s mamom otići četiri dana na more, prvi put nakon deset godina – kaže Viktorija.

– Zbog životinja nas dvoje ne možemo nikamo zajedno – dodaje Velibor. Što se tiče gostiju koji dolaze u njihovu ruralnu kuću, ima i stranaca i domaćih.

– Ljudi iz grada mogu doći k nama, uživati u ovoj ljepoti, razgledati naš OPG, pojesti domaću hranu – prezentira ponudu Viktorija.

Želja je mala sirana

Terzići u planu imaju proširiti gospodarstvo, što će uvelike ovisiti o tome hoće li, i koliko, zemlje moći kupiti ili dobiti na korištenje putem općinskog ili državnog natječaja. Htjeli bi obrađivati do stotinjak hektara i povećati stado, zbog čega dio janjaca i kozlića ostavljaju. Viktorijina je želja i da ima svoju malu siranu.

OPG VIKTORIJA TERZIĆ, JOSIPA KNEŽEVIĆA 66, NOVA LJESKOVICA

Sir, janjčiće i kozliće prodaju uglavnom na kućnom pragu, po životinje k njima često dolaze nakupci. Najviše za kilogram žive vage i janjića i kozlića mogu dobiti 30 kuna, često moraju pristati i na manje jer im je, zbog lokacije na kojoj se nalaze i obujma posla koji imaju, teško pronaći tržište i organizirati plasman. Terzići, za sebe i prehranu udomljenih korisnika, uzgajaju i svinje i kokoši, obrađuju vrt pa hranu ne moraju kupovati. Bez obzira na to što im zna biti itekako teško i što se, kad uspije desetak minuta sjediti na jednom mjestu, u Viktorijinim očima vidi umor, svjesni su Terzići da odustajanja i povratka nema, niti bi to htjeli. Viktorija kaže da je rad sa životinjama usrećuje i da, brinući se o svojim ovcama i kozama, spaja ugodno s korisnim, pronalazi i smisao i sebe kao osobu koja uživa u svemu onome što radi.

pasica OPG