Ne školuju radnike ni kad država plaća

Država je lani namjeravala isplatiti tvrtkama 12 milijuna kuna za usavršavanje zaposlenih i onih kojima zbog uvođenja novih tehnologija prijeti gubitak posla. Potrošeno je samo dva milijuna kuna! Tvrtkama takvi programi nisu bili zanimljivi.

Po uzoru na Zapad, državna administracija svake godine donosi plan zapošljavanja kojim pokušava doskočiti zbivanjima na tržištu rada i pogurati one koje ne prati sreća. Iskustvo iz prijašnjih godina pokazuje da poslodavci najbolje prihvaćaju programe u kojima se od njih ne traži ništa, a daje im se po mogućnosti sve. Budući da u zadnje vrijeme kriterije za poticaje supotpisuje Bruxelles, edukacijski se novac nije mogao potrošiti ni za plaće ni za dugove, već za novo znanje.

Od 2001. godine naovamo država je poslodavcima isplatila 1,2 milijarde kuna poticaja, ali zaposlenost je slabo išla prema gore, a nezaposlenost je ostala tvrd orah, na kojemu zube lome sve dosadašnje vlade. Burza nezaposlenih ponovno niže tristo tisuća imena, među kojima je od 150 do 200 tisuća još malo pa trajno izgubljenih za svijet rada. Lani je država sve zajedno osigurala pedesetak milijuna kuna za edukaciju radne snage ili prekvalifikaciju deficitarnog kadra s burze.

Novac je ostao neiskorišten, a u isto vrijeme bez posla je kao tehnološki višak ostalo blizu 40 tisuća radnika. Tvrtke u Hrvatskoj ne žele trošiti ni tuđi, a kamoli svoj novac na radnike koje je pregazilo vrijeme, već ih isporučuju državi da o njima vodi računa. Stara se Europa na sve moguće načine domišlja kako da zaposli svoju radnu snagu, produlji radni vijek, smanji mirovinske izdatke i troškove vezane uz asimilaciju stranaca i uvoz radne snage, ali kod nas se time posebno ne muči ni država ni tržište.

Država je nedavno ukinula porezne olakšice za ulaganje u obrazovanje i istraživanja, što joj, istina, spočitavaju tek rijetke tvrtke koje su ih koristile. Poduzetnici često znaju reći 'teško je naći dobrog radnika’, ali ne lome noge u želji da ga stvore. Uz veliku nezaposlenost domaće radne snage, velik je i pritisak stranaca, i sve dok je tako, ni posebne akcije ne daju rezultata.

Procjenjuje se da, uz desetak tisuća legalno zaposlenih, u Hrvatskoj radi dva do tri puta više stranaca na crno. I dok domaće stanovništvo možda ne mora potrčati za svakim poslom, stranci ne pitaju previše ni za radne uvjete ni za plaću.