Veći dio turističkog zemljišta na kojem su sagrađeni hoteli, popratni kompleksi i kampovi izuzet je iz pretvorbe, a već desetak godina traju lobiranja i pokušaji da se zakonom propiše što će biti sa tim zemljištem, hoće li ga država prodati vlasnicima nekretnina na njima, prepustiti lokalnoj zajednici ili zadržati u svojim rukama.
Račan je na tom zakonu slomio zube jer HSS nije dao državi da uzmakne ni milimetar. Pod kraj prošle godine Sanaderova vlada predstavila je prijedlog svog zakona koji je, slično kao i HSS-ov prijedlog, trebao omogućiti državnu kontrolu nad milijunima četvornih metara najkvalitetnijega zemljišta uz obalu, ali bez obzira na pompozne najave prijedlog je tiho zagubljen u saborskim klupama. S obzirom na intenzitet i snagu lobiranja vlasnika elitnih hotelskih kompleksa i lokalnih zajednica, znalci tvrde da za mandata ove vlade zabrana prodaje turističkog zemljišta sigurno neće biti donesena.
Nije zemljište jedino područje na kojem stvari šepaju. Dvije godine piše se i novi zakon o privatizaciji i baš kad ga je trebalo svečano objaviti, zapelo je na sve strane. Sindikalci se žale da zakon nije ispunio njihova očekivanja jer radnicima ne omogućuje da kupe više od 25 posto udjela. Svjetska banka (koja važe brzinu reformi, a s njom broji i dolare koje će ustupiti Hrvatskoj) misli da je i to previše, jednako kao i privatni kapital koji još nije prežalio imenovanje jednog jedinog radničkog predstavnika u nadzorne odbore tvrtki te ne želi da mu se radnici još više petljaju u posao.
Oba ta primjera pokazuju da je privatizacija skliska tema za svaku vlast, a nijedan novi model nije dovoljno dobar da se isprave nepravde iz pretvorbe. Radničko je dioničarstvo zakasnilo manje-više za sve, tvrtke koje su vrijedile davno su prodane, ostale su samo one koje nitko neće ili koje su igrom slučaja, poput Končara, Podravke i pokoje vrednije turističke tvrtke ostale u državnom portfelju.
Nova privatizacijska pravila ipak nisu nevažna jer tek kreće privatizacija tvrtki u vlasništvu gradova i lokalnih jedinica, što je prilika da se osim tajkuna i stranih kompanija u igru ubace i radnici. Ozbiljan model radničkog dioničarstva na državnoj razini pomogao bi da se kod privatizacije gradskih holdinga i komunalnih poduzeća izbjegnu pretvorbene greške iz devedesetih.