Zasigurno su Dijani i Mirku Bačani srca "puna k'o kuća" kad slušaju sina Dejana s koliko ljubavi i ponosa govori o njihovu obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, o planovima u kojem će se smjeru razvijati, o svojoj budućnosti i perspektivi koju vidi baš u svome selu gdje obitelj uzgaja muzne krave, junice i telce. Taj entuzijazam 26-godišnjega Dejana jasan je pokazatelj kako tradicionalna proizvodnja mlijeka u obitelji Bačani neće biti prekinuta i da su godine rada, truda i odricanja itekako imale smisla. Njegov djed Zvonko bio je jedan od utemeljitelja, 1908. godine u Svetom Ivanu Žabnom osnovane, najstarije u Hrvatskoj Marvogojske udruge, a Dejan je danas u njezinu upravnom odboru.
Uostalom, i Dijana i Mirko bili su među mladima koji su u Rumenjakima – jednom od dvadesetak zaselaka Svetoga Petra Čvrsteca u općini Sveti Ivan Žabno – koji su ostali živjeti i raditi na selu i u razdoblju kada je svaki ovdašnji zaselak imao svoju mljekarsku kućicu za otkup mlijeka, a neki čak i dvije, ali i kad su te kućice "nestale" pa su zbog toga oni koji su ostali u mljekarstvu morali uložiti u laktofrize i veće račune za struju. Naime, otkup mlijeka sada je svaki drugi dan. Bačanijevi visokokvalitetno mlijeko predaju Dukatu, godišnje oko 142.000 litara. Po litri dobiju do dvije i pol kune. Obrađuju 30 hektara zemlje, no poticaje primaju za 10 jer ostalo imaju u dogovorenome najmu od privatnika. Zemlje im fali, a o tome hoće li uspjeti dobiti u najam državnu ovisi i proširenje farme te u budućnosti izgradnja mini-sirane, što žele, no ako nemaju zemlju na kojoj će proizvoditi hranu za životinje, ne mogu planirati ništa.
– Nekada je u Rumenjakima bilo 21 domaćinstvo s ukupno 20 krava. Sad je sedam domaćinstava, a 120 krava, odnosno oko 200 grla stoke – govori Mirko Bačani.
No nitko se od ovdašnjih stočara, osim Bačanijevih, ne može pohvaliti da je njegova krava bila trostrukom šampionkom na izložbama u Gudovcu, što se u 26 godina postojanja ovoga natjecanja nikada prije nije dogodilo. A Saloma, kako se zove njihovo nagrađivano govedo pasmine holstein, tri je puta osvojila šampionsko zvono.
– A tak je bila ružna k'o tele, htela sam ju odmah u klaonicu dati... - prisjeća se Dijana.
– Salomi je sada devet godina, šest puta se telila. U zasluženoj je mirovini, a s nama ostaje do svoga prirodnog kraja – odlučan je Dejan.
Posljednji se put lentom u Gudovcu Saloma okitila lani, a u njezinu je uređenju sudjelovala cijela obitelj. Jer i četveronožne misice trebaju svojom pojavnošću osvojiti žiri pa im stoga treba urediti rep, isplesti grivu, dotjerati papke, oprati tijelo... pa posla uvijek bude i za Lorenu, Dejanovu tri godine mlađu sestru, studenticu druge godine zootehnike na Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima.
– Za izložbe sam dosad pripremio pedesetak krava. Moja je želja da i sam postanem sudac za izložbe pasmine holstein, zbog čega ću ići na međunarodne tečajeve – kaže Dejan, stručni prvostupnik inženjer u poljoprivredi, koji je po završetku trogodišnjeg studija u Križevcima nastavio studij u Mariboru, na Fakultetu za kmetijstvo in biosistemske vode, na kojemu ga od zvanja magistra agronomije dijele jedan ispit i završni rad.
No nije Dejan uvijek po izložbama vodio misice. Počeci su bili podosta okrutni, pogotovo uzme li se u obzir da mu je, kada je počeo odlaziti na izložbe, bilo tek četrnaest godina.
– U početku je išlo sve u krivom smjeru, nisam znao da krava ne smije biti podojena jer suci gledaju i njezino vime, a ja sam svoju podojil i, naravno, palac dolje. Pamtim i kako su na izložbi 2011. godine komentirali da tako loše junice kakva je moja nema... – prisjeća se.
– Bil je tak jako uporan, a mi smo sve vrijeme stajali uz njega – domeće Dijana.
Složnost je samo jedna od vrlina ove obitelji, kad slušate Mirka uočit ćete i skromnost pa će on na svaki spomen uspjeha samo odmahnuti rukom, ne htijući se pohvaliti.
A imao bi čime. Jer Bačanijevi su započeli vrlo skromno, sa svega tri kravice. Dijana, odrasla malo dalje od Mirka, te je 1992. godine u Rumenjake trebala u miraz donijeti crno tele jer je među crnim kravama i odrasla, ali ono je bilo jako mršavo pa ga je ostavila svojima, da ga uhrane jer "ne bu svekar htel takvo tele u štali". Te crne krave naposljetku su i prevagnule u uzgoju na njihovu gospodarstvu jer su "više dojile" pa danas Bačanijevi među svoja 53 goveda imaju najviše onih pasmine holstein.
Farmu su gradili pomalo, dobro je došla i svaka kuna koju je Mirko uspio zaraditi svirkom jer su tako mogli povećavati broj stoke pa je Dijana ostavljala svako žensko tele na gospodarstvu i štalica se punila. Prije deset godina odvažili su se ući u kredit. I umalo propali zato što je baš tada cijena mlijeka drastično pala. Kada bi zaškripilo, da bi mogli platiti ratu, morali su prodavati neke stvari, pa i Mirkovu harmoniku koju si je bio kupio novcem što su dobili na svadbi, no dogovorili su se da će stoka biti jedino što ni pod koju cijenu neće prodati i kravice su ostale, oni se oporavili, a kredit ove godine zatvaraju...
– Mi smo svojoj djeci 25 godina pripremali, da imaju. Doma smo im stvarali Njemačku – kaže Mirko.
– Naš OPG ima svijetlu budućnost jer sestra i ja studiramo agronomiju, na gospodarstvu proizvodimo i hranu za naše krave i imamo je dovoljno kroz cijelu godinu. Jako pazimo na genetiku, a zbog njezina praćenja, naša su goveda otporna i dugovječna – nabraja Dejan, proglašen na ovogodišnjim Danima travnjaka najperspektivnijim mladim poljoprivrednikom u županiji.
Svako gospodarstvo mora imati ženu koja će sve to koordinirati – govori Mirko pogledavajući prema svojoj Dijani u trenutku kada je njihova kći Lorena pogledala ka svome dečku Antunu Imbrišiću, čija obitelj u obližnjemu Kozarevcu također ima farmu krava pa Dejan kaže da su se zahvaljujući obiteljskim poslovima ovo dvoje mladih i upoznali.
Dejan je pak dobar prijatelj s Antunovim bratom Franjom pa njih dvojica na društvene mreže stavljaju fotografije svojih krava i komentiraju tuđe.