Na pelješkim cestama nema nijedne oznake koja bi upućivala kako doći do njihova seoskog domaćinstva, no terasa tik uz more uvijek je dupkom puna. Na specijalitete iz mora, svježe domaće povrće i stonski makarul – svečanu tortu od tjestenine, oraha, badema i cimeta – ovamo dolaze ponajviše gosti iz Dubrovnika i okolice, Zagreba i Hercegovine, ali našli su ih i Kinezi angažirani na gradnji Pelješkoga mosta.
Uzgoj kamenica i mušula
– Sviđa im se naša kuhinja – kaže 30-godišnji Marko Ficović iz Hodilja kod Stona, na kojeg je registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo otvoreno 2003. godine, a u kojem su uz Marka roditelji Katarina i Jadranko, sestra Karla i brat Antonio. Ficovići na dva hektara u ekološkoj poljoprivredi imaju zasađene masline, uzgajaju i povrće za potrebe svoje konobe. Dio su gospodarstva i uzgoj kamenica i mušula koje se onda s drugim školjkama te svježom ribom koju Ficovići ulove spravljaju u konobi od 15. ožujka do 1. studenog otvorenoj stalno, a u ostatku godine po najavama. Ljeti je na OPG-u Ficović desetero zaposlenih.
Marko, po struci elektrotehničar koji je jedno vrijeme radio i kao poštar, preuzeo je – kuhinju. Brat koji se školovao za kuhara i otac, umirovljeni časnik, majstori su roštilja, sestra – studentica turizma – je konobarica, mati je s Markom u kuhinji. Masline i povrće, pomidori, tikvice, krumpir, paprike, Antonijeva su i Markova briga. Muški dio obitelji ide i na more, žene čiste ulov. Dok s terase Ficovićevih gledamo k plavetnom moru čekajući da Marko ulovi malo slobodnoga vremena, Karla se s pladnjevima delicija žuri poslužiti goste, Antonio malo dalje spravlja ribu na gradele pa motorolom javlja “u bazu” kada je ona gotova, Jadranko odlazi po školjke, Katarina ne izlazi iz kuhinje...
Marko se nekako uspio “izvući” i nakratko sjesti, da nam kaže da se još pradjed Mato bio upustio u turističke vode, s kampom i sobama za iznajmljivanje te da je kuhao gostima pa su se ti začeci obiteljskoga posla danas samo razgranali, a perspektive ima da se posao i dalje širi, prvenstveno na smještajne kapacitete kojih sada nema te na okrupnjivanje zemljišta jer su ovdje male parcele.
– Od početka radim s obitelji, kuhati sam učio od mame, gledao kako ona radi – izgovara Marko pa se zatim ustaje pogledati treba li štogod napraviti u kuhinji jer nas je “naručio” da dođemo baš u vrijeme ručka, kada je najveća gužva u konobi, zbog čega ga sestra zadirkuje da se on samo, barem na jedan dan, htio “izvući” od posla. Marko nije odveć rječit i više voli raditi nego razgovarati pa mu kažemo da je sva sreća što poslovanje konobe ne ovisi o njegovu reklamiranju, već o kvaliteti ponude. Ficovići su dvije godine sudjelovali na Dubrovačkom zimskom festivalu, a reakcije su posjetitelja bile odlične. Bio je to jedan od načina da gosti doznaju za njih s obzirom na to da reklamu nemaju niti je žele pa se za njih može doznati tek po recenzijama na internetu, poput onih na TripAdvisoru, ili na njihovoj Facebook stranici, no najbolja im je preporuka i reklama ona koja ide od usta do usta zadovoljnih gostiju, kakvi su bili i njihovi kupci na zimskome festivalu.
– Svaki je dan za marendu bio bakalar na bijelo i crveno, kuhali smo gulaš od sipe, imali hladne plate s pršutom i sirom, prodavali kamenice i ribe – nabrajaju članovi obitelji. Uz spomenutu stonsku tortu jedan od njihovih specijaliteta jest i stonski rižot s plodovima mora. One namirnice koje ne proizvode sami, Ficovići kupuju od lokalnih proizvođača.
– Trudimo se da bude što bolje – kaže Marko.
Sudeći po reakcijama gostiju i posjećenosti, taj im se trud itekako isplatio.
Kada su započeli sa sadnjom maslina, najprije im je valjalo raskrčiti stari, zapušteni maslinik, kakvih je na Pelješcu napretek. Nešto su starih stabala ostavili, no uglavnom su zasadili nove – oblicu, istarsku bjelicu, levantinku i paštricu – najstariju sortu maslina pronađenu na Pelješcu. .
Ovdje je trava zelenija
Od svojih maslina godišnje imaju oko 200 litara ulja i troše ga prvenstveno u konobi. Za unapređenje maslinika, njegovo navodnjavanje i ograđivanje bili su se natjecali na sredstva iz fondova EU i dobili 50.000 eura. Kad bude novih natječaja, probat će se natjecati opet. – Moj vam radni dan započinje dolaskom u konobu oko 9 sati. Pregledam tada što fali od školjaka, povrća.., odem na more ako nešto treba, zatim pomažem prati, pregledam plažu i oko podne ulazim u kuhinju. Završavam u 23 sata – kaže Marko dodajući još kako je prezadovoljan ovime što radi te da mu nikada nije ni padalo na pamet otići živjeti i raditi negdje u inozemstvo.
– Trava je ovdje zelenija – govori nam.
Možda baš u samim Hodiljama, selu s nekih stotinjak duša, i nije tako zelena, no zato u Stonskome polju, ponad crkvice svetog Mihajla iz 7. stoljeća, gdje Marko živi u samoodrživoj kući sa solarnim panelima i vlastitom bušotinom za vodu, jest. Tu su i stabla maslina, ležaljka u kojoj Marko, kad uhvati vremena, malo predahne. Tu je i kućica za njegova psa Hunda koji s vlasnikom uživa u prirodi, podalje od gužve i vreve. Ovdje Marko uživa u miru i tišini i “napuni baterije” prije no što sutradan započne s poslom na obiteljskome imanju u Hodiljama, selu u Malostonskome zaljevu do kojeg su put pronašli i Kinezi.
Krenuli sa pradjedom. Je li to onaj čiju sliku Kuščević drži na vitrini?