Obveznu mirovinsku štednju trebalo bi uplaćivati u proračun, a mirovine iz proračuna

Mali je broj analitičara koji razmišlja kako nam drugi mirovinski stup ne treba, kako bi se sadašnjim sredstvima iz drugog stupa mogao riješiti trenutačni dug građana, a dio njih odlučiti o prebacivanju sredstava u treći stup. Takav stav zastupa analitičar Niko Delić iz investicijske kuće Credos i autor bloga Treća Republika. Dijeli i stajališta, koja su neki analitičari već i ranije predlagali, da HNB izravno financira državu.

Smatrate da nema potrebe za drugim mirovinskim stupom, zašto? Kako biste vi transformirali ulaganja?

Drugi stup mirovinske štednje zapravo je prikriveni porez jer većina novca kojeg građani uplate na svoje mirovinske račune, kroz kupnju državnih obveznica od strane mirovinskih fondova, odlazi u državni proračun. Samo po sebi to nije problematično, osim što je godišnji prinos mirovinskih fondova od osnivanja u prosjeku niži od prosječnog prinosa državnih obveznica. Ako već postoji obvezna mirovinska štednja, bilo bi bolje novac građana od početka ulagati u državne obveznice. Time bismo postigli veće prinose uz istu sigurnost ulaganja, a istovremeno ne bi plaćali naknade mirovinskim fondovima, pa bi danas na mirovinskim računima bila koja milijarda kuna više ili bar nekoliko stotina milijuna. Licemjerno je da se predstavnici društava za upravljanje mirovinskim fondovima danas hvale svojim uspjesima kod ulaganja, kad su im većinu prinosa donijele kamate na državne obveznice. Država je te kamate platila temeljem prikupljenih poreza, a oni su plaćeni iz naših džepova. Ako itko treba imati zasluge za sadašnji prinos na mirovinsku štednju, onda su to sami građani koji godinama plaćaju visoke poreze, a da od toga za starost neće imati praktički ništa. Na duži rok isplata mirovina može se osigurati samo kroz državni proračun, bez štednje kroz prvi i drugi stup, odnosno njihovim ukidanjem. To ne znači da bi se ukidali doprinosi, već bi se samo uplaćivali direktno u državni proračun. Za građane je posve svejedno plaćaju li doprinose u prvi i drugi stup ili direktno u proračun. Sama činjenica da ih plaćaju utječe na njihovu kupovnu moć, a samim time i na agregatnu potražnju u gospodarstvu. Razlika između prikupljenih doprinosa i isplaćenih mirovina utječe na proračunski deficit, koji zbog toga može biti veći ili manji. Da bi isplata mirovina kroz proračun svaki mjesec bila sigurna, potrebno je promjeniti sadašnji način financiranja proračunskog deficita, koji dugoročno nije održiv.

Može i bez inoduga

Bez obzira, nije li to loša odluka, zbog duge reforme koju bi možda samo trebalo popraviti?

Sama mirovinska reforma mogla bi se izvesti u relativno kratkom roku, jer bi doprinosi ostali isti i još uvijek bi se plaćali. Najvažnije pitanje je što napraviti s imovinom koja se nalazi u drugom stupu. Trenutno su aktualne glasine o potencijalnoj zapljeni te imovine od strane države. Takva odluka ne bi imala smisla, jer se time ne bi postigla velika korist za državni proračun. Naime, ne radi se o novčanim sredstvima već o vrijednosnim papirima, pa bi država samo uštedjela na kamatama koje u budućnosti više ne bi morala plaćati. Osim toga, to je imovina građana i bilo bi fer da sami mogu odlučiti što žele napraviti s njom. Između ostalog, ta bi se imovina mogla iskoristiti za pravi oprost dugova stanovništvu, na način da se državne obveznice iz drugog stupa ustupe bankama, a one zauzvrat građanima zatvore kreditne obveze, djelomično ili u cijelosti. Građanima koji nemaju kreditnih obveza banke bi u zamjenu za državne obveznice mogle isplatiti gotovinu. Pošto Hrvatska izdaje vlastitu valutu, kunske državne obveznice su investicija s nultom stopom rizika. Građani koji ne bi htjeli zatvarati svoje kreditne obveze u bankama, mogli bi svoju imovinu iz drugog stupa prenijeti u treći stup ili bi je država u SKDD-u prenijela direktno na njihovo ime. Takav oprost dugova značio bi veliko olakšanje za većinu građana, jer im veliki dio mjesečnih prihoda “pojedu” rate kredita.

Veličinu deficita ne smatrate problemom?

Ono što je u ovom trenutku problematično je neto štednja privatnog, odnosno nevladinog sektora, a to je razlika između prihoda poduzeća i domaćinstava i onog što investiraju, odnosno potroše. Ako je neto štednja pozitivna, nevladin sektor se razdužuje, a ako je negativna onda se zadužuje. U sadašnjoj situaciji oni koji imaju novac drže ga oročenog u banci ili ubrzano otplaćuju kredite, a manje sretnima stižu ovrhe. Sav taj novac ostaje u bankarskom sustavu, što znači da pozitivna neto štednja povlači novac iz opticaja. Primjerice, ako na svoj račun uplatite 100 kuna, a vaša banka istovremeno nekome ne posudi 100 kuna, učinak na gospodarstvo je isti kao da ste platili 100 kuna poreza. Novac je doduše još uvijek na vašem računu, ali više ne kruži gospodarstvom. Prema podacima koje imam, u 2012. godini pozitivna neto štednja iznosila je oko 13 milijardi kuna. Za ovu godinu nemam podatke, ali pretpostavljam da je bila najmanje tolika. Suprotno negativnom kontekstu u kojem se uvijek spominje, proračunski deficit (umanjen za kamate plaćene bankama) povećava dohodak nevladina sektora. Prema nekim procjenama, deficit u 2013. godini je iznosio oko 20 milijardi kuna. Ako od toga oduzmemo oko 11 milijardi kuna za kamate plaćene domaćim i inozemnim financijskim institucijama, vidimo da je stvarni, tzv. primarni deficit bio samo oko devet milijardi kuna. To znači da se je upravo za toliko povećao ukupni dohodak nevladinog sektora u 2013. godini. Problem je u tome što neto štednja nevladina sektora u potpunosti poništava pozitivni učinak proračunskog deficita na gospodarstvo, jer je pod pretpostavkom neto štednje od 13 milijardi i deficita od devet milijardi, iz opticaja u 2013. zapravo povučeno oko četiri milijarde kuna, što na kraju znači realno smanjenje dohotka nevladina sektora. To znači da je deficit stvarno problematičan, ali ne zato što je prevelik, već zato što je premali! Kako ne bi došlo do smanjenja dohotka nevladinog sektora, proračunski deficit u 2013. morao bi iznositi najmanje 24 milijarde kuna. Sadašnje najave ministra Linića o smanjenju proračunskog deficita za čak 7,5 milijardi kuna znače potencijalno veliko dodatno smanjenje raspoloživog dohotka nevladina sektora u 2014. godini, a to može značiti samo daljnje produbljivanje gospodarske krize u Hrvatskoj.

Smatrate da je deficit moguće financirati na bezbolniji način, a ne vanjskim zaduženjem?

Financiranje proračunskog deficita svakako je najvažnije pitanje u državnim financijama. U tehničkom smislu postoje dva načina financiranja deficita – korištenjem depozita koji već postoje u bankarskom sustavu ili stvaranjem novih depozita. Kad se država zadužuje kod domaćih nebankarskih financijskih institucija, mirovinski i investicijski fondovi ili osiguravajuća društva kupuju državne obveznice. Za to koriste novac koji se nalazi na njihovim računima, odnosno depozite koji već postoje u bankarskom sektoru.

Kod zaduživanja u inozemstvu država eure ili dolare koje dobije proda HNB-u, koji za to emitira (stvara iz ničega) njihovu kunsku protuvrijednost i taj iznos prebacuje na račun Ministarstva financija (MF) u HNB-u. Kad država počne s trošenjem, MF daje nalog HNB-u za prijenos tog novca na račune u poslovnim bankama. U tom trenutku u bankarskom sustavu nastaju novi depoziti kojima se država podmiruje dospjele obaveze. Domaće banke prilikom kreditiranja stvaraju novac pa prilikom kreditiranja države u bankarskom sustavu novi depoziti nastaju odmah i bez posredstva HNB-a. Stvaranje novca kroz bankarski sustav najbolje je vidljivo iz podataka o kreditima u Biltenu o bankama iz kolovoza 2013. Ukupan iznos kredita u bankarskom sustavu krajem 2012. godine bio je 284 milijarde kuna, a iznos primarnog novca samo 52 milijarde kuna. Pošto se svaki kredit mora isplatiti na nečiji račun, prilikom kreditiranja u bankarskom sustavu uvijek nastaje novi depozit.

Iz navedenog je vidljivo da se proračunski deficit financira gotovo isključivo stvaranjem novca kroz bankarski sustav. Zato u stvarnosti uopće nema potrebe za zaduživanjem, jer se putem HNB-a bez problema može emitirati novac za pokriće deficita uz isti konačni rezultat – nastanak novih depozita u bankarskom sustavu. 100 posuđenih kuna ima istu kupovnu moć kao 100 emitiranih kuna.

Sami financirajmo i Pelješki most

Emitiranje novca za sobom povlači opasnost od inflacije...

Naravno, čim se spomene emitiranje novca, svi odmah skaču na noge i viču da će već sutra doći do hiperinflacije. Ali, to nije istina. Uzmimo primjer “monetizacije” autocesta. Za njih ćemo dobiti oko tri milijarde eura, za što će HNB emitirati oko 23 milijarde kuna, jer euro još uvijek nije zakonsko sredstvo plaćanja. Zašto to neće prouzročiti inflaciju, a emitiranje 23 milijarde kuna bez tzv. deviznog pokrića hoće? Do inflacije ne dolazi nekim čudom ili čarolijom kad HNB emitira novac, već kad taj novac sjedne na bankovne račune građana i poduzeća i ti ga počnu ubrzano trošiti, a gospodarstvo nije u stanju proizvesti dovoljno robe i usluga za zadovoljavanje povećane potražnje. Zašto onda jednostavno ne emitiramo novac koji bi tako i tako emitirali “monetizacijom” i zadržimo autoceste? Zašto za Pelješki most moramo plaćati strane konzultante da nam kažu ono što već znamo i moliti EU da nam udjeli koji cent? Kad od njih jednom možda dobijemo eure za izgradnju mosta, HNB će opet emitirati njihovu kunsku protuvrijednost. Jednostavno sami financirajmo izgradnju pelješkog mosta i zaposlimo domaće građevinare. Zašto moramo trpiti prenemaganje Francuza i njihovo petljanje s kreditima kad sami u zagrebački i ostale aerodrome možemo investirati sve što je potrebno?

No time zadirete u promjenu zakona o HNB-u za koju godinama tvrde da je neizvediva...

Tako je, emitiranje kuna za izravno financiranje deficita u ovom sustavu samo je tehnička mogućnost jer zakon to zabranjuje. To znači da se sustav mora promijeniti, jer sa sadašnjom “gospodarskom politikom” nećemo moći pokrenuti gospodarstvo, a za nekoliko godina će situacija vjerojatno biti još gora. Za početak, sustav treba promijeniti na način da se sva državna potrošnja u proračunskim okvirima automatski financira emitiranjem novca, a inflacijska očekivanja suzbija poreznom politikom (viši porezi znače manju potražnju i obrnuto). Ali za takve promjene treba postojati vizija, volja i hrabrost. Ništa od toga trenutno ne postoji u hrvatskom političkom prostoru.