Od obećanih 10 milijardi, tvrtke dobile 103 milijuna kuna

Varamo sami sebe”. “Nalazimo se u razdoblju preživljavanja, a ne stvaranja uvjeta za oporavak”. “Kroatocentrični smo, opsjednuti sobom, ne učimo iz onoga što se događa vani, već smo stali na pola puta i tapkamo u mjestu” – neka su od upozorenja koja su ovih dana izrekli ugledni ekonomisti Dubravko Mihaljek, Željko Rohatinski i Marko Škreb na račun hrvatske svakodnevice.

Jedna karta

Hrvatska je Vlada sve karte za gospodarski oporavak stavila na brzi ulazak u EU i ako se on izjalovi, kriza će poprimiti dramatične razmjere jer vlast ne čini ništa da državnu potrošnju prilagodi snazi privrede. Nezaposlenost u nekoliko hrvatskih regija iznosi 27 posto, država je ostavila privatni sektor da se sam nosi s posljedicama krize, dok su se političari koncentrirali na hvatanje dobrih startnih pozicija za sljedeće izbore. Vlast je najviše zaboljela kritika guvernera Željka Rohatinskog jer iza nje ne stoje samo riječi već i milijarde kuna koje su na Markovu trgu uzeli zdravo za gotovo, samo je trebalo naći pravi trenutak da se novac iz deviznih rezervi prebaci u državni proračun. Nije stoga ni čudo što je guvernerove kritike ministar financija i potpredsjednik Vlade Ivan Šuker pokušao relativizirati nespretnim tvrdnjama da guverner nije rekao što je rekao, kao da je riječ o dječjoj igri, a ne o problemima koji će obilježiti živote brojnih generacija.

Kao odgovor na kritike upućene novoj premijerki da osim gesta ništa konkretno nije učinila da zemlju izvuče iz krize, hrvatska je Vlada potkraj prošle godine najavila početak masovnih državnih intervencija u privredu – teških desetak milijardi kuna. Dva mjeseca trajalo je donošenje zakona i usklađivanje procedura s EU i domaćim institucijama, da bi se do travnja cijeli taj balon ispuhao. Masovna državna intervencija u privredu svela se na mjere bezlična imena “A”, “B” i “C”, a umjesto 10 milijardi kuna, poduzetnicima su do ovoga četvrtka otišla 103 milijuna. Program “B” još nije u primjeni, onaj “C” tek je bio na Vladi. HBOR je zajedno s komercijalnim bankama do sada stavio na stol milijardu kuna, trenutno, najjeftinijeg bankarskog kapitala u zemlji. 103 milijuna već su isplaćena tvrtkama, a ostali se zahtjevi  obrađuju, no pokazalo se da su ključni akteri imali neke svoje skrivene motive i ciljeve.

Bankarska tajna

Vlast i banke potrudili su se da dobar dio kreditnog kolača ode za vraćanje starih kredita i plaćanje poreznih dugova državi. Osim HPB-a, koji je jedini odlučio objaviti imena dobitnika kredita jer i na taj način liječi rane dobivene u razdoblju Protegine uprave, druge su banke svoje klijente omotale velom tajne. Tu i tamo po novinama se mogu pročitati izjave anonimnih poduzetnika da ih u potrazi za kreditima bankari vuku od nemila do nedraga ili odbijaju uz obrazloženje da su loši ili predobri, kako komu ustreba. Banke pak kažu da će svaki dobar projekt dočekati raširenih ruku.

Rohatinskom je, recimo, zasmetalo što su kriteriji favorizirali djelatnosti i poduzeća “koja su se razvijala na elementima koji su izazvali krizu, a ne poduzeća koja su bitna za ublažavanje krize”. On bi da se financira proizvodnja za izvoz, a ne gradnja šoping-centara ili skupih poslovnih prostora. Ekonomisti kritiziraju Vladu i zbog pozajmica za nove stanove jer smatraju da sve zajedno pomaže sektorima koji su profitirali na nerealnom rastu cijena i prekomjernom uvozu. Maruška Vizek, analitičarka Ekonomskog instituta, veli da je temeljni problem hrvatske Vlade što mora pomoći gospodarskim strukturama koje su i dovele do krize.

– Mora se nešto napraviti, da ne umru svi privredni subjekti, ali time se pomažu industrije koje ne proizvode devize, a nama su potrebne devize da bismo mogli vraćati kredite i inozemne dugove. Da bi se stvorili novi projekti, treba dosta vremena – kaže Maruška Vizek. Guvernerov savjetnik Žarko Miljenović upozorava da ne treba nasjedati na sve češće (inače, s njihove pozicije legitimne) zahtjeve poduzetnika Vladi da smanji poreze i tako potakne domaću potrošnju jer bi to bilo pogubno za sve. Baš naprotiv, eure treba zarađivati u izvozu, koliko god to teško bilo. Hrvatski ekonomist koji je svoje znanje unovčio u poznatoj međunarodnoj instituciji – Dubravko Mihaljek, visoki ekonomski analitičar u Banci za međunarodna plaćanja u Baselu – uočava da hrvatska Vlada nema političke odvažnosti i potporu Sabora, ali i velikog dijela stanovništva za važnije rezove javne potrošnje, a to je nužno.

Politička pragma

– Sve dok se postojeća razina javne potrošnje može nekako financirati višim porezima ili novim zaduživanjem, politički je ekspeditivnije ne dirati u stečena prava interesnih skupina nego teret financiranja javne potrošnje prebaciti na jednu trećinu stanovništva koja još privređuje, kao i na buduće generacije, naveo je Mihaljek u časopisu Banka. Mnoge su države u okruženju smanjivale javnu potrošnju, za razliku od Hrvatske, koja se i u krizi nastavila preskupo zaduživati. Dok Vlada vjeruje da će im ulaskom u EU pasti kamen sa srca, Mihaljek tvrdi da i tu leži nova zamka koju Grčka nije znala izbjeći, a on se boji da neće ni Hrvatska. Nakon ulaska u EU, Hrvatska će se neko vrijeme moći jeftinije zaduživati, što će odgoditi neizbježne reforme. Grčka je u devet godina, koliko je u eurozoni, udvostručila dug države i došla na rub bankrota.

Najave guvernera HNB-a da više neće otpuštati rezerve i smanjivati stopu obvezne pričuve u bankarskim krugovima nisu dramatično primljene. S obzirom na trenutačna kretanja te ukupni potencijal HBOR-a od dvije milijarde kuna, još postoji dosta prostora te je teško govoriti o potrebi za dodatnim popuštanjem monetarne politike s toga aspekta. Neovisno o tome, likvidnost bankarskog sustava izrazito je visoka i možemo zaključiti kako će dinamika kreditiranja ovisiti o interesu klijenata te njihovoj mogućnosti da osiguraju adekvatne i isplative projekte, odgovorio je Dario Gabrić iz Erste banke koja je državne kredite usmjerila prema svojim najkvalitetnijim klijentima. Neke druge banke javno su pak kazale da su zbog podjele rizika s državom tu liniju usmjerile prema lošijim klijentima.

– Od početka se znalo da je 10 milijardi kuna previše jer je apsorpcijska moć gospodarstva mala. Dobra poduzeća nemaju potrebe za novim investiranjem, lošija gledaju kako će se spasiti. HNB je dao priliku, ona se nije iskoristila i s njihove je strane politički korektno da kažu da više neće otpuštati sredstva. Tolika se masa novca ne bi mogla plasirati ni u normalno vrijeme a da ne stvori inflacijske pritiske ili probleme s tečajem, kaže Zdeslav Šantić, analitičar Splitske banke. – Nismo mi tu nikakva iznimka, slično je i u drugim zemljama, jer je kapitala više od povjerenja i programa. Iako su kamatne stope Europske središnje banke na povijesnom minimumu, tvrtke se razdužuju, a procjene da će eurozona ove godine rasti oko jedan posto temelje se na rastu izvoza u Aziju i oporavku toga tržišta, zaključuje Šantić.