S članom uprave lošinjske Jadranke Goranom Filipovićem razgovarali smo u Zagrebu, na prošlotjednom skupu o produljenju sezone, gdje su svoje turističke modele izložile i Slovenija, Crna Gora te Albanija. Crnogorci su se, recimo, pohvalili luksuznim turizmom, poznatim brendovima, ali i da su za Božić i Novu godinu puni kao usred ljeta.
I Jadranka se može hvaliti de luxe ponudom, no ima li stvari koje bi mogli učiti od Crne Gore?
Nisu to usporedive priče. Crna Gora je izabrala turizam bez birokratiziranja i inzistiranja na urbanističkim i drugim detaljima. Tamo je strani kapital ušao na širom otvorena vrata, doveo brendove koji su doveli i klijente, a sve se odvijalo 15 minuta do maksimalno sat vremena vožnje od aerodroma Tivat. Kod nas je situacija malo složenija, počevši već od prometne dostupnosti. Istina je da i mi u hotelima pod brendom Lošinj Hotels&Villas nudimo visoku razinu kvalitete usluge, ali Lošinj ima turističku tradiciju od 150 godina i vrhunska kvaliteta naše usluge je rezultat isključivo domaće pameti.
Kakvi je sezona bila za Jadranku? Neki su hotelijeri ostavili previše soba za individualce i završili s minusima u špici..?
Cilj je uvijek prodati što više soba individualnim gostima, koji plaćaju i najviše. Međutim, ne možete se oslanjati samo na jedan prodajni kanal, a neki kolege to, očito, nisu dobro izbalansirali ovog ljeta. Podlegli su lanjskoj euforiji, a, istine radi, ni početkom ove godine nije bilo nagovještaja oseke gostiju. Mi nismo imali rupa, sezona je bila odlična.
Unatoč tome što i na Lošinju obiteljski smještaj premašuje broj hotelskih kreveta?
Da. U privatnom smještaju je 6.500 kreveta, a mi imamo nešto više od tri tisuće. No, obiteljski iznajmljivači nam nisu višak, njihov broj ne raste po zabrinjavajućim stopama kao na nekim drugim dijelovima obale i jedino što bismo htjeli je da se naša orijentacija prema vrhunskoj kvaliteti prelije i na privatne sobe i apartmane. Možemo se međusobno dobro nadopunjavati, a sve s ciljem dizanja kvalitete cijele destinacije. Recimo, ako obiteljski smještaj ne uhvati priključak u kvaliteti, teško da će biti dionik u punjenju aviona koji će slijetati na Lošinj kad proradi preuređeni lošinjski aerodrom... Za razliku, tamo gdje privatni smještaj raste 30-40 posto, ima razloga za brigu. To se obično događa kad se gradi za prodaju, a onda prenamijeni u zimmer frei. Takvi iznajmljivači idu i ispod cijene, a to, pak, narušava politiku cijena drugima, a u konačnici ne ide u prilog imidžu destinacije ni zemlje..
Kakva će biti 2019. i ima li izgleda da, s obzirom na to da su se neki pretjerali s cijenama, dogodine smještaj malo pojeftini?
Svi ćemo se morati jako potruditi da ostvarimo cilj za 2019., a to je uvijek neki novi plus. Daleko smo od Hrvatske 365, ali ključno je ono što možemo napraviti za sezonu od 265 dana. Što se cijena tiče, na globalnom smo tržištu, one su dinamične i mijenjaju se prema potražnji. Mi i u špici imamo dosta domaćih gostiju, ali u globalu bi trebalo razmišljati o pogodnostima za njih, jer je Jadran mnogima postao preskup.
Mislite na CRO karticu?
Ili nešto slično. Pogotovo kad su otoci u pitanju... Ali i tada treba voditi računa o tome da je dolazak na otok skuplji nego u bilo koju kontinentalnu destinaciju, jer uključuje duži put, trajekt, više cijene svih usluga… Zato je važno da se otoke rastereti i da se država uključi u osiguravanje bolje prometne povezanosti, konkretno kroz snažnije uključivanje u realizaciju projekta zračne luke koja je nužna za daljnji razvoj cijeloga Lošinja i bolju dostupnost svim gostima, pa tako i domaćima.
Jedan od izazova je i povezati turizam i domaće proizvođače.
Morate biti malo entuzijasta da se u to upustite. Mi četiri godine surađujemo s OPG-ovima, u prvom smo valu obišli cijelu Slavoniju i Baranju. Ali, da, ide teško. Mala poljoprivreda nije pripremljena da isporuči robu u određenom roku i gdje treba. Često ljudi i na otocima u to krenu, pa odustanu. Mi surađujemo sa šezdesetak OPG-ova i svega pet-šest s Lošinja i Cresa.
Kako stimulirati plasman domaće robe u domaći turizam?
Prvenstveno poreznom stimulacijom i prema poljoprivrednicima i hotelima. Nužno je i udruživanje proizvođača, kako bi njihove proizvode s jednog mjesta netko mogao isporučivati i stotinama kilometara dalje. Kao što zadruga Vrhovec iz okolice Zagreba svaki četvrtak nama dovozi sir i vrhnje.
Gosti traže i cijene domaće?
Da, i spremni su više platiti za to. Nastojimo uvijek imati nešto od domaćih proizvoda u ponudi. Želimo da to bude prijelomna točka kad razmišljaju gdje će na odmor. To nam uspijeva, gosti se vraćaju i kažu da su kod nas sjajno jeli. Recimo, crna slavonska svinja, koju nabavljamo u okolici Vinkovaca, pripremljena na grilu pravi je hit. To je okus koji se ne zaboravlja i oni to prepoznaju. Naravno da je takva kvaliteta i skuplja.
Koliki udio kod vas čine proizvodi OPG-ova?
Od ukupne nabava voća, povrća i drugih prehrambenih proizvoda na robu s OPG-ova potrošimo svega nekoliko posto.
Koliko bi trebalo da barem 50 posto onog što se servira turistima bude domaće?
Bojim se da je i deset godina premalo... Puno je dionika, proizvodnja ima i prirodne cikluse, a nismo ni blizu toga da netko ozbiljno počne raditi na stimulacijama za sve u lancu.
Aktualna je rasprava o tri nova turistička zakona, koji, među ostalim, predviđaju turističku članarinu i za banke. One se, međutim, bune...
Teško mi je reći tko je u pravu, ali prijedlog je da se nekima uvodi, a nekima ukida članarina i siguran sam da su takvim prijedlozima prethodila stručna istraživanja i analize.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Crna svinja sa zara će u snovima progoniti sve sudionike bleiburskog pokolja i nizozemski korpus u Srebrenici