Još je davno njegov djed, izučeni trgovac, ostavio posao u dućanu i vratio se zemlji. To ti je ono kad Šokca srce vuče... Njega je pak splet životnih okolnosti vratio na zemlju kada je ostao bez posla u Trgovačkoj organizaciji Brod, gdje je bio šef odjela prehrane. S dvoje djece, tada osmogodišnjom Valentinom i dvije godine starijim Tihomirom, valjalo je smisliti kako dalje. Doduše, imali su Stipo Velikanović i njegova Željka u Trnjanima ispred kuće malu trgovinu, ali nije to baš išlo.
– Svašta smo mi radili. Pravili smo deterdžent za posuđe, omekšivač i sredstvo za čišćenje sanitarija, imali smo mješaonicu. Sadili smo začinsku papriku, imali urod od 2500 tona, a mljevene je bilo 380 kilograma... – počinje nabrajati Željka.
Trebalo je ocu reći za jabuke
– Najprije smo probali s lubenicama, zasadili ih na jutro-dva. I prve je godine bilo odlično. Druge ih napala bolest. Ni’ko ne zna što s njima jer ni’ko lubenice tu i ne sadi. I odem ja u Savjetodavnu službu k Veri Novaković. Ona me saslušala, ni sama o lubenicama nije znala puno. A onda me pitala odakle sam. Kažem joj, a ona mi odgovara da je to voćarski kraj i nek’ krenem s jabukama. Eee, al’ trebalo je ćaći reć i pitat ga za zemlju. On, tvrd Šokac na čijim su njivama kukuruz i žito, kada je čuo, pitao me ‘oću li da nam se cijelo selo smije. Kažem ženi, ona me pita jesam li normalan. Na kraju smo se ipak dogovorili. Započeli smo sadnju voćnjaka na dva hektara. A prije toga smo jabuke znali samo jesti, pojma nismo imali ni o sortimentu ni o podlogama – govori 58-godišnji Stipo o počecima u voćarstvu.
Bilo je to razdoblje kada nije bilo kapitalnih ulaganja, a prvi su kredit za voćarstvo podigli s kamatom od devet posto. Išli su gledati kako to drugi voćari rade pa su tako završili u Međimurju i vidjeli voćke posađene na manjem i međusobnom razmaku između redova. I oni su odlučili da će raditi tako.
– Znalo je biti svakako, nekad je u džepu bilo 100 kuna. Al’ nikad nikome nisam bio dužan – kaže Stipo.
Velikanovići su nasad svake godine proširivali i sad imaju posađeno 65.000 jabuka na gotovo 19 hektara. Kada bi prošli kroz svaki red u svojim voćnjacima, prepješačili bi 60 kilometara. Podizanje novih nasada pratila je i modernizacija pa je tako 15 hektara pokriveno protugradnom mrežom i navodnjava se. U voćnjake su uložili oko dva milijuna kuna, polovicu tog iznosa dobili su kroz program IPARD. Velikanovići uberu između 800 i 1000 tona jabuka zlatni delišes, idared, fuji, gala, braeburn, granny smith, jonagold, delcrof, pinova, summered i pink lady.
– Fuji se najviše traži, biraju je oni koji vole slatku jabuku, dok se stariji odlučuju za idared – kaže Željka Velikanović.
Za berbu im radnika ne manjka jer su uredni platiše, satnica je u njihovu voćnjaku 20 kuna, a isplata subotom.
– Možeš ti ljudima obećati da ćeš im platiti više pa i 50 kuna po satu i na kraju im ne dati ništa i onda nagodinu kukati da nemaš radnika – kaže Stipo.
Nesigurni su otkup jabuka i cijena
Najveća količina uroda s ovog gospodarstva prodaje se kao konzumna jabuka, manji se dio industrijski prerađuje u Pakracu u sok. Litru prodaju po 15, a pakiranje od pet litara po 50 kuna. Kada prodaju svoje jabuke na veliko, za kilogram dobiju od 1,20 do 1,80 kuna. Industrijska jabuka stoji oko 70 lipa, a preklani, kada je cijena bila 22 lipe, nisu je ni pokupili, nikako se nije isplatilo.
– Nesigurni su otkup jabuke i cijena. Pred samu berbu srećemo se s glavnim problemom, a to je nesređeno tržište. Kada dođe početak berbe, ruše se cijene. Sve jabuke koje u inozemstvu ostanu u hladnjačama tada završe na našemu tržištu. Kada pregovaramo s otkupljivačima, onda nas ucjenjuju i kažu da, ako nećemo po njihovoj cijeni, imaju jabuku u Poljskoj – upozorava na probleme Stipo.
Njegova obitelj uspijeva dio uroda sama plasirati prodajom na kućnome pragu (kilogram je pet kuna), a u centru Supernova u Slavonskom Brodu imaju prodajno mjesto. Uključeni su i u Shemu školskog voća pa iz prve ruke mogu posvjedočiti o propasti slavonskih sela jer u Prnjavor trebaju isporučiti dvije, u Svilaj četiri jabuke... Osim uzgoja jabuka i proizvodnje soka, uzgajaju šljive, kojih imaju posađenih 300 komada, a imaju i 80 stabala krušaka.
– Najviše se veselimo kada vidimo zadovoljstvo naših kupaca jer smo se tijekom vremena orijentirali na to da prodajemo svoje proizvode na malo, da dođemo do krajnjih potrošača i skratimo taj lanac proizvođač – hladnjača – trgovina – kupac – objašnjava Tihomir Velikanović.
On je završio poljoprivredni fakultet, smjer voćarstvo, njegova sestra prehrambeno-tehnološki. Oboje su bili izvrsni studenti i danas rade na gospodarstvu. U berbi Velikanovićima uvelike pomaže i pluk-o-track, stroj na koji stane do deset berača, može se namjestiti visina na kojoj će oni biti, a ubrane jabuke spuštaju na pomične trake, odakle se voće “spušta” u boksove.
– Taj stroj ja vozim – demonstrira nam Željka.
Na svome gospodarstvu Velikanovići imaju i hladnjaču kapaciteta 100 tona, a grade i jednu od 150 tona. Na kući su postavili solarne panele, i to je investicija koja bi se brzo trebala isplatiti. Vrijedna obitelj Velikanović ne namjerava stati, kani voćnjak, kojim je 1996. sve počelo, zamijeniti marelicama, kruškama i trešnjama. Tada bi i taj voćnjak bio natkriven i imao navodnjavanje. A Stipino veliko šokačko srce bilo bi još veće.
Bravo,neka vam je blagoslovljeno!