Politika je sad više okrenuta '45., a ne 2025.

Gospodarski program SDP-a digao je veliku buru jer je ta stranka najavila promjenu porezne i gospodarske politike dođe li na vlast. Ekonomsku strategiju stranke piše dr. Ljubo Jurčić, kojega neki vide i na premijerskom mjestu.
 
Jeste li razgovarali s Račanom o premijerskom mjestu. O tome se previše i predugo priča da svi misle kako tu nečega ima.
– Ne, nikad nije bilo razmišljanja ili razgovora o tome. Kako je predsjednik SDP-a odsutan zbog bolesti, ta se priča nametnula u sklopu analiza tko bi mogao biti voditelj stranke i ekipe na predstojećim izborima. Moja uloga je samo u tome što vodim ekonomsko krilo SDP-a i radim gospodarsku strategiju kao jednu od temeljnih strategija na koju će se nadovezati ostale: socijalna, mirovinska, zdravstvena strategija. Budući da gospodarska strategija ima elemente politike i ekonomike, ta dva elementa moraju biti konzistentna. Hrvatsku treba presložiti, jer dosta toga ide u negativnom smjeru. Za to preslagivanje potrebna je čvrsta politika, te sam ja sa strane ekonomike zatražio od politike da stvori stabilnu i čvrstu vladu koja neće pokleknuti na prvom koraku. Po svim kriterijima zaduženosti klizimo prema dužničkoj krizi, vanjski dug prešao je prag od 80 posto udjela u BDP-u i 200 posto vrijednosti izvoza, što su posljednje crte koje kažu dokle nema opasnosti od dužničke krize.

Da li biste htjeli biti premijer?
– Osobno, više bi mi odgovaralo da netko drži tu političku komponentu u svojim rukama i da ja imam slobodan prostor da se bavim ekonomijom. Bilo bi previše za jednog čovjeka da vodi i jedno i drugo budući da imamo nesređen politički sustav, vlada će biti koalicijska, što znači da će i to oduzimati puno energije, vremena koje se mora iskoristiti za sređivanje gospodarstva. To su dvije velike funkcije, u dobrom timu one moraju biti konzistentne, mora postojati potpuno povjerenje između političkog i ekonomskog krila. Isforsirano je pitanje tko će biti premijer, ne razmišljam o tome, izazov mi je hrvatska gospodarska politika.

Čačić vodi jaku personalnu kampanju jer iza sebe nema jaku stranku, SDP ima stranku, ali traga za liderom.
– To je proizvodnja atmosfere. Nisam odrastao u politici, nikad neću živjeti od politike, meni je izazov da ono što učim i radim dvadesetak godina mogu posložiti u gospodarstvu. Hrvatska ima potencijala da ljudi bolje žive, zarađuju veće plaće, dobiju veće mirovine i dividende. Postignemo li ravnomjerno porezno opterećenje svih društvenih skupina, uzmemo li svakome pomalo tako da nitko ne bude preopterećen i izradimo infrastrukturu, tada ćemo svi živjeti bolje.

Ne tražite li puno od SDP-a, da vam osigura podršku za realizaciju ekonomskog programa, a zauzvrat niste čak ni član stranke?
– Mi sad imamo politiku koja je više okrenuta '45., a ne 2025. godini, a meni treba politika koja je okrenuta 2025. godini jer ja nemam odgovora što je bilo '45., '71. ni '90., ali imamo odgovor kako želim Hrvatsku 2015. ili 2025. i tu je moja prednost. Tražim od SDP-a da stvori ambijent za provođenje strategije, ali prije toga da se dogovorimo što nam znači dobar standard, sigurnost, socijalna sigurnosti i tko će to podnijeti.

Svjetska banka nedavno je ustvrdila da Hrvati nisu tako siromašni kako se čini. Što vi kažete?
– Točno, nismo mi siromašna nacija, zato što je u bivšoj Jugoslaviji Hrvatska bila otvorena država. U Jugoslaviju se slijevalo više radničkih doznaka nego što je bio jugoslavenski izvoz 70-ih godina i mi sad živimo na kapitalu koji je izgrađen u prethodno vrijeme. Ništa oko Zagreba, oko drugih gradova, u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni nije sagrađeno dohotkom iz tadašnje države, nego dohotkom iz inozemstva. Zato mi imamo velik stečeni i naslijeđeni kapital koji sada trošimo, što nam daje bolju startnu kapitalnu poziciju nego što ih imaju Rumunjska, Poljska, Češka, Slovačka, Bugarska ili Istočna Mađarska.

Sad vi predlažete da se ta imovina oporezuje. Nijedna politika nije se dosad usudila to učiniti iako su svi koketirali s tom idejom. Hrvati imaju nekretnine, ali nemaju tekuće prihode da plate poreze.
– Teret ove države ne mogu snositi samo oni koji žive od rada nego i od kapitala. To je ravnopravan odnos. Postoje ljudi koji profesionalno žive od kapitala i stječu dohodak bez plaćanja poreza. Spadam u kapitalce, znam da to nije u redu. Država mora dati svakome ravnopravne uvjete života i poslovanja, biti solidarna. Šteta je za jedno društvo da netko tko je igrom slučaja bolestan ili siromašan propada, ako može s malom potporom biti koristan. Kad se dohodak ravnomjernije raspodjeljuje po svim dijelovima stanovništva, i država se bolje razvija.

Nisu vas omeli komentari o Jurčićevu udaru na burzu?
– Očekivao sam takvu reakciju iz burzovnih krugova, ali to ništa ne mijenja u mojim uvjerenjima.

Zar vas nije strah da će ulagači pobjeći?
– Neće, porez nema nikakve veze s time. Kapital je došao u monopolske djelatnosti, ostvaruje monopolske profite neovisno o cijeni rada i visini poreza. Trebalo je dugo vremena da se kod nas shvati da oslobođenje od poreza nije nikakav poticaj za investitore. Naravno da ovi s burze vrište, ali brzo će se naviknuti. Vrište jer su računali da će do ulaska u EU imati slobodno polje za zaradu. Kad ćemo već te poreze morati uvesti ulaskom u EU, pitam zašto čekati kad se ti prihodi odmah mogu iskoristiti za drukčiju distribuciju nacionalnog dohotka.

Ljudi su osjetljivi kad god se spomene plaćanje poreza na imovinu. I sami kažete da su plaće male. Odakle novac?
– Moram biti malo grub, ali porez je katalizator, onaj tko ne može imovinu koristiti mora je prodati. Vani se plaća i do 30 posto poreza na nasljedstvo, jer to je nešto što dobivate, niste vi zaradili i logično je da platite porez. Kod nas ljudi kažu: to je moje, neka stoji, neka propada, i tako me ne košta. To je nacionalna imovina koja stoji neiskorištena. Ne može država ići naprijed ako sve resurse, svu imovinu ne stavimo u funkciju. Mi, naravno, nismo za takva za nas radikalna rješenja.

I onda će doći stranci i sve pokupovati?
– Doći će i tako i tako, oni su već tu. Postoji šest tisuća ugovora za nekretnine gdje matični broj kupaca nije iz Hrvatske, platili su porez i samo čekaju ulazak u EU da se evidentiraju. Zato se moramo vratiti na početak. Da ne bi prodavali imovinu, građani moraju imati dohodak. Bez gospodarskog rasta ostat ćemo bez svega. U Europi postoji najmanje 500 privatnih kompanija i institucija koje mogu kupiti cijelu Hrvatsku. Svaki dan su tu, sve snimaju.

Neki vaši kolege makroekonomisti kažu da je utopija najavljivati devet posto rasta?
– Dosta je tih analitičara koji uspoređuju prosječne stope rasta pa kažu, ako Europa ima dva posto, onda je naših četiri posto golema stopa. Zaboravljaju da EU radi sa 30.000 eura po stanovniku, i oni i ne mogu imati više od dva posto jer imaju veliku produktivnost, maksimalnu iskorištenost resursa. Europa, Amerika i Japan moraju izmisliti nove proizvode koji bacaju veću dodatnu vrijednosti. Mi sa 7000 eura BDP-a po stanovniku moramo usvojiti proizvodnje koje će nam donijeti 15 tisuća po stanovniku, što Europi više nije zanimljivo. Ti ekonomisti ne ulaze u to što su izvori proizvodnje i gospodarskog rasta. Fiskalna i monetarna politika samo su okruženje, BDP se stvara u svakom proizvodu, nekom više, nekom manje. Europa je napustila brodove koje smo mi preuzeli 60-ih godina jer na njima ne možete postići više od 10 tisuća dolara po stanovniku. Oni su tada imali više od 15 tisuća i stvorili su infrastrukturu za gradnju aviona. Kod nas se od 90-tih govori kako će tržište sve samo regulirati te da se ništa ne isplati raditi. Trebate urediti tržište i napraviti institucije koje će biti potpora u borbi s konkurencijom.

Koliko novca mislite prikupiti oporezivanjem kapitalne dobiti?
– Procjene kažu da bi se ti prihodi kretali između tri i pet milijardi kuna, za koliko bismo smanjili zdravstvene doprinose. Nije ovdje u pitanju reforma jednog sustava, nego imamo plan kako presložiti cijelu upravu. Povećanje BDP-a od 6 posto donosi 10 milijardi kuna više u proračun, što su otprilike dvije milijarde više za zdravstvo, dvije milijarde za rješavanje razlike starih i novih umirovljenika ili još jedan dodatak za povećanje mirovina, dvije milijarde za školstvo i izjednačavanje plaća te dvije milijarde za zaštitu okoliša. I na primjeru Karlovca vidi se da se lokalne uprave neće zamjeriti investitorima da ih ne bi otjerali te ne uvode standarde protiv zagađivanja. Zdravstvene doprinose namjeravamo prepoloviti u dva koraka kako bismo odmah povećali plaće građana. Nudimo vlasnicima rada, kapitala i imovine oporezivanje dodane vrijednosti koje ćemo im vratiti kroz javne usluge, infastrukturu, školovanje radnika. Porezno opterećenje ne povećava se, nego se širi porezna baza.