Najave prvog potpredsjednika hrvatske Vlade Radimira Čačića o tome kako poslove nužne za spas hrvatskih brodogradilišta namjerava osigurati ulaganjima u plutajuće vjetroelektrane na Jadranu izazvala je pravu sablazan među hrvatskim energetskim stručnjacima i investitorima u energiju vjetra. Iako Čačićeve izjave nitko ne želi komentirati javno, uz tvrdnju da su mediji njegove riječi pogrešno prenijeli, u stručnim krugovima postoji konsenzus da je riječ o utopijskom projektu koji sigurno neće zaživjeti idućih desetak godina, a možda i nikada.
Godine planiranja
– Ideja da su pučinske vjetroelektrane na Jadranu adut za spas brodogradilišta neozbiljna je i za razgovor uz kavicu, a kamoli da je iznese drugi čovjek Vlade. Ne znam tko je Čačiću gurnuo tu ideju, ali da je uložio pet minuta vremena u provjeru ključnih činjenica, shvatio bi da je riječ o podvali. Više od 90 posto svjetskih pučinskih vjetroelektrana danas se nalazi na dubini manjoj od 30 metara. Jadran je i na svojim najplićim dijelovima otvorenog mora dubok oko 50 metara. Za takve dubine u principu je povoljna tehnologija plutajućih elektrana, no ona je još daleko od komercijalne primjene, a prototipove ima tek nekoliko kompanija u cijelom svijetu. Čak i kad bi hrvatski škverovi bili sposobni proizvesti takav objekt, u što sumnjam, prethodile bi godine planiranja, projektiranja, testiranja. S obzirom na to da škverovima poslovi trebaju sada, ne vidim gdje je tu ta sinergija o kojoj Čačić govori – kaže jedan poznati hrvatski investitor u vjetroelektrane.
Pedeset km od obale
Čačićeve teze o mogućnosti gradnje pučinskih vjetroelektrana na Jadranu opovrgava i statistika. Prema posljednjem izvješću Europske agencija za energiju vjetra (EWEA), trenutačno u Europi ne postoji komercijalni projekt pučinskih vjetroelektrana koji se gradi na dubini većoj od 40 metara. Takvi su projekti obično locirani na 30 do 50 kilometara od obale, što je važno zbog jakosti vjetra. Pitanje je ima li uopće u Jadranu lokacija s takvim obilježjima, a tu je i niz problema poput prijenosa proizvedene energije i usklađenosti s pomorskim putovima. Plutajuće vjetroelektrane, pak, čiji piloni nisu zabijeni u morsko dno postoje tek na tri lokacije u svijetu. Norveški Statoil, koji je vlasnik jedne takve vjetroelektrane u Sjevernom moru tvrdi da će proći još godine do komercijalne primjene takvih tehnologija. Kolike su onda tu šanse hrvatskih škverova s obzirom na loše tehnološko i financijsko stanje u kojem se nalaze?
Preporucio bi oprez sa ovakvim i slicnim projektima. Na sjeveru Europe postoje neki eksperimentalni projekti, ali je to jos uvjek daleko od realizacije.