Rohatinski čuva iluziju lagodnog života

Kad običan smrtnik čuje za operacije na otvorenom tržištu, obveznu graničnu pričuvu ili obratnu repo aukciju, ne zna je li mu bolje da se odmah baci s mosta ili da ipak pričeka pa da vidi hoće li ga ta strahota zaobići.

Kako god da su nerazumljivi i zvuče strašno, spomenuti termini postaju dijelom hrvatske svakodnevice, s nizom drugih alata koje u svojim rukama drži monetarna vlast kako bi postigla da u državi ima novca baš koliko treba ili pak da tečaj ne krene ni lijevo ni desno. Mediji u posljednje vrijeme pažljivije prate poteze guvernera Hrvatske narodne banke nego ijednog Sanaderova ministra. Od njih se, ruku na srce, i ne očekuje da javnost iznenade bilo čime.

Ništa novo i originalno ne traži se ni od guvernera Rohatinskog, bez obzira na to što on gotovo svakog tjedna mora lansirati novu mjeru da bi ljudima omogućio da nastave po starome. Neograničenim dotokom kapitala u zemlju politika je proteklih sedam-osam godina svima dopustila da žive iznad svojih mogućnosti, ali kako i to ima neke granice, guverner ima težak zadatak da pazi da se iluzija lagodnog života ne raspline kao mjehurić od sapunice. Može on to neko vrijeme, ali perpetuum mobile ipak ne postoji.

Prezaduženim građanima, koji su kod banaka pozajmili oko 90 milijardi kuna, što je tek neznatno manje od iznosa godišnjeg budžeta države, važnije je što se događa s tečajem od bilo kakva drugog događaja u zemlji. Osam od deset kuna kredita vezano je uz valutnu klauzulu pa svaka ozbiljnija promjena tečaja na gore znači ozbiljan udarac na standard. Ekonomisti i sami priznaju da ne znaju kada nastupa prezaduženost, a kad se mase ljudi počnu valjati po ulicama, tada će i bez ekonomskih doktorata i zvučnih diploma svima biti jasno da je kriza tu.

Moćna industrija novca sve čini da ljude oko sebe uvjeri da se uvijek može i više i jače pa radni dan više ne traje osam, nego deset, dvanaest sati, stambeni se krediti mogu otplaćivati do 75., što znači da zadužujemo i djecu, mjesečne rate mogu biti veće od plaće jer je najvažnije da se pet starih kredita može zamijeniti još jednim novim. Kako su na ovim prostorima ljudi prošli kroz svakakve krize, strah od obratnih repo aukcija ili imobilizacije aktive nije strah od novog i nepoznatog, nego nervoza što kriza koja nikad nije ozbiljno ni otišla čuči iza ugla i čeka.