Otkrivamo tajni dokument: Rusi dolaze, žele stvoriti naftnu megakompaniju

Ruski naftni div Rosnjeft razmatra preuzimanje hrvatske naftne kompanije Ine, ali i udjela u slovenskom Petrolu, a ostvare li im se planovi, pod kapom ruske kompanije bit će formirana nova vertikalno integrirana naftna megakompanija s više od deset tisuća zaposlenih, tisuću benzinskih postaja i jakim tržišnim udjelom na desetak tržišta jugoistočne Europe i zapadnog Mediterana. Ovaj zaključak proizlazi iz studije o regionalnom širenju Rosnjefta koju u svom posjedu ima Večernji list, a koja se može smatrati prvim opipljivim dokazom interesa goleme ruske tvrtke na tržištu Hrvatske i okolnih zemalja.

Poslovna tajna

O tom interesu dosad se nagađalo isključivo temeljem neslužbenih izvora “dobro upućenih izvora”, no ovaj dokument – inače klasificiran kao “poslovna tajna” – pokazuje kako se ulazak u vlasničku strukturu Ine u Rosnjeftu ozbiljno analizira, ali i da su ti planovi i znatno opširniji od same hrvatske kompanije. Tako se u dijelu studije pod nazivom “Uvećanje vrijednosti ulaganja u Inu u slučaju preuzimanja udjela u tvrtki Petrol d.d. Slovenija” detaljno analizira tržišni doseg i moguće sinergije tih dviju kompanija. Prema ruskim proračunima, ujedinjeni Petrol i Ina imali bi imati dominantni utjecaj na maloprodajnim naftnim tržištima Hrvatske i Slovenije, vrlo ozbiljnu poziciju u BiH te poziciju za daljnji razvoj u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji. Na veleprodajnom tržištu, pak, kompanija bi krenula u razvoj i prema zapadu, pa bi svojim derivatima ozbiljno konkurirala i na tržištima južne Austrije i Mađarske, a kasnije i sjeverne Italije.

Takav je plan iz perspektive Ine vrlo bitan jer jasno podrazumijeva opstanak obiju njezinih rafinerija – u Sisku i Rijeci. Naime, kako Petrol nema vlastitih rafinerijskih kapaciteta, opskrba njegove maloprodajne mreže bila bi povjerena Ininim rafinerijama. Na taj način Inine rafinerije zapravo bi se vratile u svoje prirodno tržišno okruženje, u kojem ne posluju još od raspada Jugoslavije. S godišnjim kapacitetom od 4,5 milijuna tona, rafinerija Rijeka bila bi zadužena za opskrbu većeg dijela Slovenije, cijelog hrvatskog priobalja, kontinentalnog dijela do Karlovca te izvoznih kupaca na Mediteranu. Obrađivala bi rusku naftu, te dio “teških ostataka” iz rafinerije Sisak, koja bi pak na nešto nižoj tehnološkoj razini prerađujući domaću – kvalitetniju – naftu opskrbljivala kontinentalnu Hrvatsku, BiH te dijelove zapadne Slovenije, južne Mađarske i južne Austrije. Veliki Petrolovi skladišni kapaciteti u Kopru, pak, služili bi kao distributivno središte za plasman derivata iz Rosnjeftove rafinerija u crnomorskom Tuapseu na tržišta zapadne i srednje Europe. Dakako, od osmišljavanja do realizacije takvog plana dug je put, no nesumnjivo je riječ o najrealnijem dosad predstavljenom poslovnom modelu preživljavanja obiju Ininih rafinerija.

Za ostvarenje tog scenarija bila bi potrebne investicije u njihovu modernizaciju, no takav financijski izdatak Rosnjeftu ne bi trebao biti problem. Riječ je o najvećoj svjetskoj naftnoj kompaniji čijim se dionicama trguje na burzi, a koja je 2012. ostvarila prihode od 102 milijarde dolara i neto dobit od 11 milijardi. Čelni čovjek kompanije je Igor Sečin, inače nekadašnji zamjenik ruskog predsjednika Vladimira Putina i jedan od njegovih najbližih suradnika. Širenje na europska tržišta jedan je od strateških poslovnih ciljeva Rosnjefta, a o želji da u Hrvatskoj formira regionalni energetsko čvorište govorio je u intervjuu za Večernji list tijekom svog boravka u Zagrebu u lipnju prošle godine.

– Hrvatska ima sve razvojne perspektive da postane transportni i energetski centar za sve zemlje u regiji. Stoga mi ne samo da imamo interes za razvoj poslovanja u Hrvatskoj nego smo i pokrenuli i konkretne razgovore o mogućim projektima na kojima bismo surađivali – rekao je tada Sečin. Sečin tada nije želio detaljnije govoriti o tome koji su to projekti, no iz dokumenta koji sada posjeduje Večernji list evidentno je da je riječ o ozbiljnim planovima.

O interesu Rosnjefta za Inu – u slučaju da je MOL odluči prodati – ovdašnji mediji su već izvještavali, no interes za Petrol apsolutna je novost. Iako je nemoguće dobiti službenu informaciju o tome, iz detaljne analize o sinergijskim učincima Ine i Petrola može se naslutiti kako su neki razgovori o tome već obavljeni. Znatan udjel u Petrolu posjeduju tamošnje banke i paradržavni fondovi koji su danas zbog golemih dubioza prisiljeni prodavati imovinu. Zbog iznimno kompleksne vlasničke strukture Petrola teško je vjerovati da bi Rosnjeft preuzeo većinski udjel u kompaniji, već je vjerojatnije da bi kupili od 20 do 25 posto dionica te preuzeli kontrolni paket, koji bi im omogućio da imaju utjecaj na ključne operativne odluke u tvrtki.

MOL sve bliže prodaji Ine

Što se Ine, pak, tiče, evidentno je da će odluku donijeti mađarski MOL i hrvatska Vlada. Ni jedan ni drugi veliki partner u Ini zasad nije decidirano objavio da je spreman prodati svoj udjel, no nagađanja o tome stalno se pojavljuju. Prema nedavno objavljenoj analizi mađarskih medija, čak 80 posto tamošnjih financijskih analitičara koji prate MOL smatra da će ta kompanija na kraju prodati svoj udjel u Ini, a većina njih smatra kako će kupac biti Rosnjeft. Za donošenje takvog zaključka i nije potreba osobita pronicavost. Zapadne kompanije u načelu svoje investicije usmjeravaju prema brzorastućim azijskim tržištima te projektima istraživanja i proizvodnje ugljikovodika. Ina i Hrvatska kao tržište u pravilu je zapadnim kompanijama nezanimljiva, a jedini koji imaju strateškog interesa u ovoj regiji su Rusi. Kao mogući novi investitori u Inu tako se spominju dvije tamošnje državne kompanije – Rosnjeft i Gazpromnjeft – naftna tvrtka kći plinskog diva Gazproma. Gazpromnjeft prije nekoliko je godina kupio Naftnu industriju Srbije, a od onda se širio u BiH, pa je stoga interes za daljnji prodor prema zapadu razumljiv. Ipak, s obzirom na to da je kompanija proteklih godina ulagala znatna sredstva u modernizaciju i povećanje kapaciteta svoje rafinerije u Pančevu, u poslovnom smislu ta tvrtka ne bi imala interesa ulagati u modernizaciju rafinerije Sisak, koja praktički gravitira istim tržištima kao i ona u Pančevu.

Ta činjenica nesumnjivo će imati utjecaja na stav hrvatske Vlade prema eventualnom ulasku Gazpromnjefta u vlasničku strukturu Ine, naročito nakon što je premijer Zoran Milanović u nedavnom intervjuu izričito negirao mogućnost da Vlada pristane na gašenje rafinerije Sisak. Također, što se Gazpromnjefta tiče, u Vladi su zabrinuti zbog mogućih asocijacija sa Srbijom, ali i činjenice da ta kompanija navodno zasad nije pokazala načelni interes za sudjelovanje na predstojećim koncesijskim natječajima za istraživanje novih ležišta nafte i plina u Hrvatskoj. Gazprom kao najveći svjetski proizvođač plina zasigurno ima specifične interese i pitanje je u kojoj bi mjeri bio spreman aktivno sudjelovati u nekim projektima koje Hrvatska smatra strateški važnima, a neizravno su povezani i s Inom, kao što je primjerice projekt gradnje LNG terminala. Stoga se iz perspektive hrvatske politike danas Rosnjeft čini kao potencijalni partner koji bi mogao bolje razvijati kapacitete kompanije i funkcionirati u skladu s nacionalnom energetskom strategijom od Gazpromnjefta, a povezivanje s tom kompanijom nesumnjivo bi povećalo Inine šanse da vrati trenutačno nedostupnu imovinu u Siriji te da konačno riješi pitanje svoje otete imovine u Srbiji. Dakako, hoće li neka i koja ruska kompanija podnijeti ponudu za Inu, ponajprije će ovisiti o odluci u Kremlju, no evidentno je da nijedan novi investitor u Inu neće ući a da nije osigurao potporu hrvatske Vlade. Zbog toga će Vlada, dođe li do raskola s MOL-om i pregovora s Rusima, nesumnjivo imati mogućnost i utjecati na to koja će ruska tvrtka u konačnici podnijeti ponudu.

EU oprezan s Rusima

Ne popravi li se uskoro situacija u pregovorima Vlade i MOL-a, scenarij prodaje postajat će sve izvjesniji. Najava dolaska još jedne ruske državne kompanije u regiju nesumnjivo će imati i važne političke konzekvence. Europska unija u načelu je vrlo oprezna prema ekspanziji ruskih energetskih kompanija na europskim tržištima, no s druge strane, činjenica je da je Rusija dominantni opskrbljivač EU ugljikovodicima i da EU nema previše mogućnosti da tu međuovisnost smanji. Stoga je opći stav EU da se Rusiji ograniči pristup ključnoj infrastrukturi, naročito onoj koja bi mogla poslužiti ostvarivanju tržišnog monopola.

Pojednostavnjeno rečeno, EU ne dopušta Rusiji stjecanje vlasništva nad naftovodima, plinovodima i sličnom infrastrukturom tamo gdje je ona jedini kanal za dobavu ili transport energenata. Kod komercijalnih djelatnosti na otvorenim tržištima takvih ograničenja nema, pa je to i razlog što danas ruske kompanije posjeduju cijeli niz rafinerija, terminala i lanaca benzinskih postaja u Europi. Samo Rosnjeft 50-postotni je suvlasnik tvrtke RUHR Oel, koja posjeduje četiri rafinerije u Njemačkoj, dok drugu polovicu vlasništva drži britanski BP, inače i vlasnik 20-postotnog udjela u Rosnjeftu.

Ruska tvrtka ima i sklopljene ugovore o strateškom partnerstvu s niz velikih zapadnih kompanija poput američkog ExxonMobilea, pa bi i ta činjenica vjerojatno poslužila kao argument za smirivanje kritika koje bi se, u slučaju Rosnjeftova preuzimanja Ine, nesumnjivo pojavile. Koliko je takav ishod trenutačno izvjestan, teško je procijeniti, no da interes i određeni razgovori postoje, nesumnjivo je. Hrvatska Vlada dosad se o mogućnosti ulaska novog partnera u Inu izjašnjavala vrlo rezervirano, no dođe li do konkretnih pregovora, bit će to povijesna prilika da se upravljanje Inom – i dalje strateški važnom kompanijom – vrati u okvire konkretnih poslovnih ciljeva, mjerljivih rezultata i odgovornosti za njihovo neostvarivanje. To neće biti niti jednostavno ni lako, no u takvim okolnostima Ina bi imala priliku da se napokon vrati na pozicije koje je držala nekoć.