Kako su dvojica inženjera u garaži stvorila tvornicu od 380 ljudi

Prodati ralice za snijeg Rusima valjda je jednak pothvat kao “uvaliti” pijesak Arapima. A upravo je Rusija jedno od značajnijih tržišta za Rasco, obiteljsku tvrtku koju su prije 29 godina u garaži u Kalinovcu kod Đurđevca pokrenuli inženjeri Frane Franičević i Darko Paviša, tada jedini zaposlenici. Danas ovi proizvođači opreme za ljetno i zimsko održavanje cesta zapošljavaju 380 ljudi, imaju tvornicu sa 70 radnika u Srbiji i izvoze na 40-ak tržišta. I dalje su suvlasnici s jednakim udjelima.

Poslovanje u niši

– Ne samo Rusima, nego i Ukrajincima i Kazahstancima prodajemo ralice za snijeg, a prisutni smo na većini europskih tržišta. Izuzetak su Albanija i Bjelorusija. U Rusiji se i niz domaćih kompanija bavi ovakvom proizvodnjom, ali imamo tehnološku prednost, značajna je razlika u kvaliteti, izvedbi, trajnosti i troškovima održavanja. U našoj se industriji dobar glas daleko čuje – kaže Ivan Franičević, predsjednik uprave Rasca kojemu je za dobro vođenje kompanije prije tri godine Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika CROMA dodijelilo nagradu za menadžera godine.

Franičević ističe da im se ulazak na neko tržište obično svodi na pronalazak i održavanje odnosa s dobrim distributerom, ali i ulazak i ostanak duguju – kvaliteti.

A konkurencija su im tri švicarske i jedna danska tvrtka.

– Mi smo unutar naše branše poznati, ali branša je mala. EU tržište prilično je veliko, ali u odnosu na većinu industrija, naša je niša. Sva oprema u svijetu za zimsko održavanje, čišćenje i odleđivanje, mjeri se u milijardama, a bilo koja druga industrija u desecima milijardi – kaže Franičević.

Osim nadogradnje za ralice i posipače soli te čišćenje i pranje, proizvode i kosilice za održavanje vegetacije uz cestu te višenamjenska vozila za komunalno održavanje gradova. Tko su im partneri i kupci?

– Svaki grad i općina imaju komunalnu firmu, ima ih na stotine... Zapravo, sustav komunalnog održavanja u Hrvatskoj i nije neefikasno organiziran, čak se i općine koje same ne mogu efikasno održavati, udružuju i to rade zajedno – kaže Franičević, no ipak više od 70 posto prihoda ostvaruje u – inozemstvu. U proizvodnji, najviše izravnog iskustva imaju u Srbiji.

– Poslovna klima u Srbiji korak je ispred nas, ali administracija kaska. No, jako su poradili na digitalizaciji; imaju 200 usluga centralne države, gotovo je u potpunosti digitalizirana i tamo imamo vrlo malo kontakta sa šalterima – otkriva.

Nedostatak reformi problem je na oba tržišta. Pomoglo bi i niže porezno opterećenje, manje progresivno za inženjerske plaće. Iritira, kaže, količina izvještavanja koju država traži, što će se od srpnja dodatno pojačati. Problemima s radnom snagom doskočili su izvrsnom suradnjom s tri strukovne škole u okolici te s fakultetima elektrotehnike i strojarstva u Zagrebu – broj zaposlenih skočio im je za 55,7 posto u 2018., s 244 na 380.

– Jedan dio te statistike odnosi se na zapošljavanje radnika koje smo ranije angažirali sezonalno, jer nam je i posao sezonalno uvjetovan. Međutim, taj princip smo napustili, jednim dijelom zbog rizika od iseljavanja, a drugi su razlog promjene u proizvodnom portfelju koje osiguravaju dodatni rast, sada potreban i u prvom dijelu godine – pojašnjava čelnik Rasca.

U Đurđevačkoj su strukovnoj školi inicirali program za CNC-operatere i u prvoj godini upisano je 14 učenika, u drugoj 19. Trenutačno imaju 42 praktikanta u tvornici i većina ih ostane raditi preko ljeta na učeničke ugovore.

Oko pola ih svake godine i zaposle, a prosječna je neto plaća 6100 kuna. Stalno i raste, a kontinuirano rade i na ostalim pravima radnika pa su udvostručili i iznose za putne troškove.

“Kuriozitet” im je i 25-godišnja CNC operaterka Marija Ferlendiš koja već godinu i pol radi na bučnom stroju.

– Ma ne smeta mi buka, navikla sam, imam doma malo dijete – našalila se mlada Đurđevčanka kojoj je, kako kaže, interes za strojeve prirodan jer dolazi iz poljoprivredne obitelji u kojoj je bilo puno posla oko “mašinerije”.

Rasco je vrlo malo zadužen, iako intenzivno ulaže; od 2017. do 2020. godine investicijski je plan “težak” 70-ak milijuna kuna, a koriste i EU fondove te program energetske učinkovitosti – dobili su nacionalne subvencije kroz porezne olakšice za ulaganje u solarnu elektranu na krovu. Dio koji su sami uložili vratit će im se za manje od dvije godine.

– Solarna elektrana proizvodi struju za našu proizvodnju i već danas prodajemo viškove – ističe Franičević koji planira širenje na nova tržišta, s naglaskom na uređaje koji se mogu prodavati bilo gdje u svijetu.

Izašli iz snježnog pojasa

– Dosad smo radili u snježnom pojasu, ali sve više se orijentiramo na čišćenje i pranje u urbanim sredinama pa nam tržište može biti bilo koja zemlja u svijetu koja ima visok komunalni standard... Razvijamo i još jedno vozilo, u 15-ak gradova u Hrvatskoj već čisti naš MUVO... – najavljuje menadžer izlazak iz “snježne zone”.

Za ovu, hrvatskoj široj javnosti gotovo nepoznatu lokalnu tvrtku, evidentno – nema zime!