U trenutku dok ovo čitate prve obvezujuće ponude za kupnju Plive možda već stižu na stol uprave u Vukovarskoj ulici. No, dan prije ili kasnije, svejedno, sve će biti poznato kako smo i najavili: najvjerojatnije tijekom idućeg tjedna, pristigle ponude bit će i razmatrane. Koliko će ih biti, tko će dati više?
Američki Barr dosad je samo okolišno potvrdio svoj interes za svojeg europskog partnera, a dosad najizravniji dokaz da žele Plivu je taj što su konačno i oni na hrvatskom terenu angažirali PR agenciju. Njihove interese tako zastupa Premisa. Actavis se za svoje interese odavna pobrinuo, iako još uvijek ne znamo koga su sve angažirali.
No, stroj uigrano radi. Iako možda svi potezi nisu bili baš najsretnije odigrani. Na početku juriša na Plivu planski su isticali dotadašnje neuspjehe Plivine uprave. To se, sasvim logično činilo kao najlakši pristup. No, Željko Čović to nije ni mogao drukčije shvatiti nego kao rukavicu u lice. Iako je Actavisov hrvatski tabor uglas vikao da je i ona prva ponuda tako dobra da se ne može odbiti, pokazalo se da je Čović u pravu.
Hrvatske institucije koje drže dionice Plive time su već zaradile stotine milijuna dolara. Naravno, to im nešto znači samo ako dionice misle prodati. Oni koji su već odlučili da to hoće, svakako ne mare što će s Plivom biti kad oni više ne budu vlasnici. Stoga se može i shvatiti jadikovka sindikata koji upozoravaju da se investicijskim fondovima ne može vjerovati (ako netko želi Plivu prodati nekom hedge fondu, trenutak je idealan - jer, zbog rasta cijena nafte, nikad u njima nije bilo više novca - iako je jasno, kad se prodaja više ne može izbjeći, da Plivi najviše leži upravo Barr).
No, mnogo je teže shvatiti da se u prikupljanje dokaznog materijala za takve priče upliće i Actavisovo desno krilo u Hrvatskoj, Škegrin Quaestus. Može taj materijal biti posve utemeljen, no da se jedan private equity fond bavi pričama o opasnostima od investicijskih fondova ne može biti ništa drugo do - kopanje jame pod vlastitim nogama.