Najveća prijetnja poljoprivredi je manjak ikakve vizije i strategije

Hrvatska poljoprivreda slabo je konkurentna unutar Europske unije, a nepostojanje jasne vizije i strategije dodatno otežava situaciju u tom sektoru, zaključak je panel diskusije „Hrvatska poljoprivreda 2030. godine“ koji je u sklopu konferencije Poslovnog dnevnika „Snaga hrvatske hrane“ u utorak u Osijeku okupio eminentne ljude koji odlučuju o hrvatskoj poljoprivredi.

Tako ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina ističe da smo u lošoj situaciji jer se u proteklih 20-ak godina, iz različitih razloga, nije učinilo što se moralo. „Imali smo tranziciju, pa rat i mnogo stvari koje je trebalo napraviti prije puno godina, a mi to radimo tek danas. Kao primjer možemo navesti da smo tek prije tri mjeseca uspjeli srediti podatke o tome koliko uopće imamo državnog zemljišta“, kazao je Jakovina.

Kao otežavajuću okolnost vidi naš nepripremljeni ulazak u Europsku uniju kada je prestala svaka zaštita domaće proizvodnje. Uz to, smatra Jakovina, EU nije učinio dovoljno da zaštiti hrvatske interese prema zemljama CEFTA-e, a na što je otpadala trećina našeg izvoza prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda. No, unatoč ne baš ružičastoj situaciji, Jakovina očekuje da bi se do 2030. stanje trebalo popraviti i da bi poljoprivredna proizvodnja trebala vezivati veći broj mladih ljudi višega obrazovanja koji bi proizvodili kvalitetne proizvode visoke dodane vrijednosti.

Toni Raič, predsjednik udruge Baby Beef, požalio se da je situacija u hrvatskom stočarstvu katastrofalna, a što je ilustrirao i podacima da je 1980-ih godina Hrvatska izvozila junetine u vrijednosti od 320 milijuna dolara godišnje, a samo na Podravku otpadalo je 32 milijuna dolara. Danas pak čitava zemlja izvozi ukupno junetine za 28 milijuna eura. „Europsko tržište traži kvalitetnu junetinu koju mi proizvodimo, ali nedostatak ikakve državne strategije gotovo je uništio taj sektor. Mi danas dobivamo i upite iz arapskih zemalja u kojima postoji interes, ali jedino što im možemo reći jest da junetine nema. „Juneće meso može biti lokomotiva hrvatske poljoprivrede jer se kroz uzgoj junadi plasira čitav niz ostalih poljoprivrednih proizvoda. No, bez šire strategije, koja mora biti puno šira od poljoprivredne, ostat ćemo tu gdje jesmo. Ja se iskreno nadam da ćemo mi 2030. povećati broj goveda sa sadašnjih 400 tisuća na 1,5 milijuna“, kaže Raič.

Da naša zemlja nema jasnu viziju i strategiju koja bi bila dulja od četverogodišnjeg mandata neke vlade, smatra i Ljerka Puljić, starija potpredsjednica Agrokora, najveće poljoprivredno-prehrambene kompanije u Hrvatskoj. „Razvijene zemlje EU-a baziraju svoju proizvodnju na stočarstvu jer je tamo najveće dodana vrijednost, a ne na jednostavnoj proizvodnji žitarica. Karte na europskom tržištu već su dobrano podijeljene i treba dobro razmisliti u čemu možemo biti konkurentni i profitabilni. Strategija se mora raditi na 15 godina, a ne na najviše četiri“, navodi Puljić koja veliki problem vidi i u činjenici da je kupcima u Hrvatskoj najbitnija niska cijena, a što onda dovodi do toga da trgovački lanci više kupuju jeftinu uvoznu robu umjesto domaće.

Skupu i nekonkurentnu domaću poljoprivrednu proizvodnju kao problem navodi i Zvonimir Mršić, predsjednik Uprave Podravke koji ponavlja da njegova tvrtka 70 posto svojeg prihoda ostvaruje u izvozu. „Čitava EU danas je jedinstveno tržište i ako netko u Danskoj ili Nizozemskoj ima veću učinkovitost svoje poljoprivredne proizvodnje, a ima, on ima nižu finalnu cijenu svoje hrane. Ta hrana doći će i u Hrvatsku i uništiti domaće dobavljače“, kaže Mršić koji dodatni problem vidi u visokom tečaju kune, a što još pogoršava hrvatsku konkurentnost na globalnom tržištu.

Stjepan Zorić, predsjednik udruge Hrvatska jabuka, smatra da su za većinu loših stvari u voćarstvu krivi trgovački lanci koji ne žele imati domaće voće na svojim policama. Ljerka Puljić iz Agrokora pojasnila je da o ponudi na policama odlučuju kupci koji inzistiraju na jeftinoj uvoznoj robi, a ne na često i dvostruko skupljoj Hrvatskoj te da se domaći voćari, ali i svi ostali proizvođači, moraju prilagoditi cijenama koje važe na europskom tržištu – jer da u protivnom ne mogu opstati. Josip Kraljičković, zadužen za poljoprivredu i europske fondove u Zagrebačkoj županiji, ističe da je do sada Hrvatska napravila barem tri strategije poljoprivrede, ali koje u realnosti gotovo i nisu zaživjele. Kraljičković se usprotivio inzistiranju na konkurentnosti i niskim cijenama proizvodnje jer smatra da to dovodi do nekog oblika feudalizma u kojem će Hrvatska imati manje od 10.000 poljoprivrednih gospodarstava. „Moramo se orijentirati na ruralni razvoj – da zadržimo ljude na selu koji će imati od čega živjeti. Nema tu nikakvih tajni. Austrija je najbolji primjer sa svojim eko-socijalnim partnerstvom. To nije kratkotrajni proces, ali se nešto mora učiniti jer nam perspektiva nije svijetla“, kaže Kraljičković.

Kao veliki problem hrvatske poljoprivrede navodi se i slaba educiranost naših farmera od kojih samo dva posto ima srednju stručnu spremu, a sljedećih dva posto višu ili visoku dok ih 96 posto nema nikakvu poljoprivrednu naobrazbu. Vlasta Pližota s osječkog Prehrambeno-tehnološkog fakulteta smatra da veliki dio odgovornosti leži na lokalnoj samoupravi koja bi trebala animirati ili čak i prisiliti poljoprivrednike sa svojeg područja na dodatnu edukaciju za koju sada sami farmeri ne pokazuju veliki interes. Takva edukacija bi omogućila da budu produktivniji i fleksibilniji na tržištu. Krunoslav Zmaić, prodekan Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, smatra da treba slijediti svjetske trendove u proizvodnji hrane, a koji se kreću u smjeru ekoproizvodnje i proizvoda više dodane vrijednosti, a to zatim prenijeti i primijeniti u Hrvatskoj. Zmaić smatra da poljoprivreda treba biti implementirana u čitav niz strategija, od energetike, turizma, obrazovanja, zdravlja i drugoga te da se mora raditi na permanentnom obrazovanju.