Tvrtke na rubu propasti: Gdje je novac zarađen prije krize?

Ako se po jutru dan poznaje, 2013. godina mogla bi biti prijelomna za budućnost hrvatske građevinske industrije. Nakon gotovo desetljeća golemih prihoda zbog velikih državnih investicijskih projekata te rasta domaćeg tržišta nekretnina, izbijanjem krize prihodi hrvatskih građevinara gotovo su prepolovljeni. Značajan dio velikih građevinskih kompanija u tom razdoblju akumulirao je znatne gubitke, a kako se u idućoj godini teško može očekivati oporavak tržišta, evidentno je da bi mnoge od njih mogle biti suočene s propašću. Taj scenarij dijelom je posljedica tržišnih okolnosti, a dijelom i nove zakonske regulative, poput Zakona o financijskom poslovanju i izmjena stečajne regulative. Kako cijeli niz građevinskih tvrtki danas ne može podmirivati svoje obveze, 2013. bi zaista mogla biti godina stečajeva u građevinarstvu. Koliko će tvrtki te stečajeve preživjeti danas je još neizvjesno, no taj je scenarij već počeo. Zahtjev za pokretanje predstečajnog postupka od velikih građevinara već su podnijeli Konstruktor, Dalekovod i Geotehnika inženjering, zagrebačka Ingra već mjesecima pleše na rubu bankrota, značajne gubitke bilježi i najveća slavonska građevinska kompanija Osijek Koteks, dok problema s isplatom korporativnih obveznica ima i našička Nexe grupa – najveći domaći proizvođač građevinskog materijala.

Gubici pola milijarde

Prema javno dostupnim podacima, samo desetak najvećih domaćih građevinskih kompanija u protekle dvije i pol godine u svojim bilancama akumulirale su gubitke od pola milijarde kuna. A stvarne dubioze vjerojatno su i višestruko veće. Ta činjenica zapravo je najbolja ocjena uspješnosti hrvatske nacionalne ekonomske politike tijekom proteklog desetljeća. Hrvatska je kroz ogromna ulaganja u gradnju, prvenstveno cestovne infrastrukture zapravo ustoličila građevinski sektor kao motor razvoja domaće ekonomije. Osim gradnje same infrastrukture, cilj takve politike bio je vrlo jednostavan – omogućiti reference i potaknuti razvoj novih znanja i tehnologija u domaćem građevinarstvu, koje bi tom radno intenzivnom sektoru poslužile za konzekventni poslovni razvoj na stranim tržištima.

Ipak, rezultat je potpuno drukčiji. U samo sedam godina, od 2004. do 2011., u Hrvatskoj je sagrađeno oko 700 kilometara autocesta, no suprotno osnovnim načelima ekonomije, što su domaći građevinari više radili, cijena njihova rada nije padala nego rasla. U samo nekoliko godina cijena sagrađenog kilometra autoceste porasla je sa tri na čak četrnaest milijuna eura. Čak i uz konzervativnu procjenu o prosječnoj cijeni gradnje od šest milijuna eura po kilometru, ispada da je samo na radove na autocestama Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split potrošeno tridesetak milijardi kuna. S obzirom na današnje stanje industrije, porezni obveznici imaju dobrih razloga da budu nezadovoljni onim što su za taj novac dobili. Zahvaljujući godinama lagodnog poslovanja u okružju domaće dogovorne ekonomije, rijetke su domaće građevinske kompanije danas uopće sposobne konkurirati za poslove na stranim tržištima. Ipak, one koje i jesu, iznimno su loše kapitalizirane, pa ovise o bankama i posuđenom kapitalu, što ih u konačnici čini nekonkurentnima.

No, ako su hrvatski građevinari godinama dobivali velike i unosne poslove od države, kako je moguće da su nakon tek nekoliko godina krize mnoge od njih na rubu propasti? Kamo su nestale državne milijarde? U domaćoj javnosti uvriježeno je mišljenje da je taj novac isisan u raznim korupcijsko-kriminalnim makinacijama, no sustavnije se tim problemom nitko nije pozabavio. Primjerice, još 2009. godine desetak najvećih domaćih građevinara ostvarilo je kumulativne prihode veće od 11 milijardi kuna i prihode od samo 150 milijuna kuna. Radi se o profitabilnosti tek nešto većoj od jedan posto, iz čega se jasno može zaključiti kakva je perspektiva sektora u kojem su se u međuvremenu prihodi prepolovili.

Domaćim građevinarima na ruku ne ide ni najava uvođenja poreza na nekretnine tijekom sljedeće godine. Sredinom prošlog desetljeća tržište nekretnina je raslo, a ulazak u biznis stanogradnje za mnoge je građevinske kompanije bio dobar način da osim značajnog profita diversificiraju svoje poslovanje od velikih projekata u niskogradnji koje je uglavnom financirala država.

Era propuštenih prilika

Ipak, kako je kriza značajno umanjila javne investicije, srušilo se i nekretninsko tržište. Mnoge tvrtke danas posjeduju goleme količine neprodanih stanova, a uvođenje novog nameta na te stanove odvest će ih u nove dubioze. Kako u Vladi tvrde da izbjegavanje plaćanja poreza više neće tolerirati, značajan broj tvrtki mogao bi biti pogurnut prema stečaju. Neki analitičari procjenjuju da se radi o potencijalnom gubitku 20 do 30 tisuća radnih mjesta – nezaposlenima građevinarskih struka za čijim znanjima i vještinama jednostavno neće biti potražnje. Kako tim ljudima pronaći nove poslove bit će jedan od većih problema hrvatskih političkih lidera tijekom idućih godina, dok će prošlo desetljeće ostati zapamćeno kao desetljeće propuštenih prilika i izgubljenih milijardi u hrvatskom građevinarstvu.

>> Građevinarstvo pred slomom, pa i metalci strepe za budućnost