Hrvatska je visokocentralizirana država što nikako nije u skladu s europskim tendencijama i praksom razvijenih, europskih zemalja. U nas od samih početaka nema povjerenja u lokalnu samoupravu te se smatra da je bilo kakav oblik decentraliziranja ovlasti i poslova izravan udar i razvlašćivanje tijela središnje državne vlasti. Takva koncepcija, bolje reći takva predrasuda, rezultira odugovlačenjem i odgađanjem bilo kakve suvisle decentralizacije jer se jednostavno gradove ne želi dodatno ojačati. Pritom se ne uzima u obzir notorna činjenica da su upravo gradovi središta gospodarskog života, jačanja i napretka, uz to što su gravitacijska i kompeticijska središta, naravno i središta znanja. Tvrdi tako predsjednik Udruge gradova i gradonačelnik Zaprešića Željko Turk kojeg smo upitali da precizira koje to mjere posebno pogubno djeluju na razvoj gradova.
Poseban su problem razvoja gradova, napominje, mjere državne fiskalne politike. Od 2010. lokalne su zajednice izgubile kumulativno 2,5 milijardi kuna za decentralizirane funkcije (od približno 21 mlrd. kuna ukupnih prihoda), prošle godine zbog porezne reforme dodatnu 1,1 milijardu, a ove godine još 400 milijuna kuna. Državna politika uporno stvara pritisak na lokalne financije kojima se izravno podmiruju prioritetne potrebe stanovništva, a s druge strane se zbog neefikasnosti državne potrošnje povećava proračunski deficit i presija na porezne obveznike. Zatim se presija na obveznike smanjuje na teret lokalnog proračuna i nalazimo se u začaranom krugu koji će dugoročno štetiti lokalnim zajednicama.
Predsjednik ste Udruga gradova posljednje tri godine. Kako ocjenjujete funkcioniranje hrvatskih gradova, vidi li se napredak?
Naša Udruga je interesna i strukovna organizacija gradova te da nas je već 121 iz cijele Hrvatske od ukupno 128 gradova. Možemo biti ponosni na način odlučivanja na tijelima Udruge i visinu spremnosti na usuglašavanje stavova predstavnika gradova. Nikada se Udruga nije opredjeljivala sukladno stranačkim bojama i preferencijama, te je uvijek nastupala prema tijelima državne vlasti i prema javnosti općenito unisono u stavovima, upravo stoga što je zakon isti ili, bolje reći, jednako loš za sve gradove. No, vratimo se na funkcioniranje gradova i napredak koji ostvaruju. Napredak je nemoguće ne uočiti, no pokušajte zamisliti koliki bi napredak u razvoju gradova bio ostvaren u posljednjih desetak godina da se nije dogodila globalna gospodarska kriza, odnosno da središnja država ne povećava obveze gradova, pri tome im konstantno smanjujući prihode. U situaciji kada vam prihodi padaju i, što je još gore, kad postaje neizvjesno od čega ćete već sutra ‘skrojiti’ proračun i financirati rad dječjih vrtića za koje ste jedini zaduženi i jedini odgovorni, okrećete se štednji i svim oblicima racionalizacije troškova. Racionalizirate poslovanje i sve više servisa nudite i obavljate elektroničkim putem kako biste građanima barem omogućili da iz svoga doma podnose zahtjeve ili prijedloge te prate kretanje spisa u kojima sudjeluju kao stranke.
Galopirajuća urbanizacija prisiljava sve gradove da počnu s razvojem i primjenom ‘pametnih’ rješenja. Koliko je koncept ‘pametnog grada’ zaživio u Hrvatskoj?
U posljednjih godinu dana vidimo trend ubrzanja smart city inicijativa u gradovima koje se kreću od strateškog planiranja razvoja pametnog grada, do izravnih investicija u gradska aplikativna rješenja ili nabavu komercijalnih smart city usluga koja vodi stvaranju pametnog grada. Nedavno su pokrenute i investicije u infrastrukturna rješenja kao što su superbrze lokalne pristupne mreže ili integracija raznih senzora u postojeću komunalnu opremu, a vjerujem da će taj trend biti sve intenzivniji razvojem partnerstva između lokalne zajednice i privatnog sektora. Investicije u infrastrukturna rješenja posebno su važne u područjima u kojima ne postoji komercijalni interes za razvoj, jer bez razvoja infrastrukture u tim područjima stvaramo rizike gospodarskog zaostajanja i negativne demografske trendove. Kada razmatramo stanje u Hrvatskoj, često ga promatramo kroz prizmu europskih metropola poput Amsterdama, Barcelone ili Beča pa stječemo dojam da je Hrvatska na začelju svjetske prakse, a bilo bi ispravnije da uspoređujemo gradove slične veličine. Kad je riječ o pametnim rješenjima, danas u Hrvatskoj možete naći primjere koji su godinama ispred svjetske prakse, ali još je puno prostora za primjenu pametnih rješenja u drugim segmentima. San Francisco je prije tri godine uveo plaćanje parkinga putem mobilnih uređaja, a u Hrvatskoj se to smatra stečenim pravom. Savezne države Colorado i Hartford, Conneticut su prošle godine uveli aplikaciju Balancing Act preko koje građani mogu povećavati i smanjivati proračunske stavke i naučiti izazove sastavljanja proračuna, a Rijeka je istu takvu aplikaciju pod imenom ProračunAjme izradila još 2011. godine. Značajan iskorak predstavlja i informacijski sustav e-Pula, Dubrovnik Smart City strategija, itd.
Koliko uspješno hrvatski gradovi povlače sredstva europskih strukturnih fondova? Koje su glavne prepreke i kako ih ukloniti u budućnosti?
Iskustva i rezultati u povlačenju sredstava razlikuju se između gradova. Pojedini su otišli daleko u pripremi i provedbi projekata, recimo Senj i Šibenik su dobri primjeri. S druge strane, postoje gradovi koji nemaju toliko uspjeha, a razlozi su raznoliki: nedostatak ljudskih kapaciteta za pripremu i provedbu projekata, nedostatak financija za pripremu projekata, nesređeni imovinskopravni odnosi i slično. Dio tih prepreka može se riješiti na lokalnoj razini, zapošljavanjem novih, odnosno obukom postojećih službenika, modernizacijom gradske administracije, izradom potrebnih strategija i pravovremenom pripremom projektne dokumentacije. Vidljiv je pozitivan trend u osnivanju gradskih razvojnih agencija koje sve više postaju motori lokalnog razvoja i ulaganja. Osim toga, Udruga gradova ima Radnu skupinu za programe i fondove EU koja okuplja službenike iz 30-ak gradova i koja služi kao aktivan forum za razmjenu iskustava ili izradu preporuka za zakonodavna i institucionalna poboljšanja sustava. Od svog osnutka 2013. skupina stalno raste, što je jasan pokazatelj rastućeg interesa za ESI fondove među hrvatskim gradovima. Za ostale prepreke, rješenja se nalaze na nacionalnoj razini – od uvođenja fiskalne decentralizacije do pojednostavnjenja administrativnog postupka za dodjelu sredstava strukturnih fondova.