U Hrvatskoj se i u 21. stoljeću dizajneri doživljavaju kao dekorateri

Iva Babaja ključno je ime u hrvatskome dizajnu. Godinama je potpredsjednica i glavna tajnica najjače svjetske dizajnerske udruge Icograda, koja upravo obilježava 50. obljetnicu. Slavi to i Hrvatska jer je Iva Babaja na 25. glavnoj skupštini Icograde u Montrealu izabrana za predsjednicu i to sa 96 posto glasova! Činjenica da Iva nije jedina s tim iskustvom s naših prostora, jer je dizajnerica Sanja Rocco bila potpredsjednica Icograde od 1997. do 2001., znači da smo odavno umreženi u svjetsku dizajnersku sliku.

Hrvatska je uvijek bila dio međunarodne dizajnerske scene. A nebrojene izložbe dizajnera i nagrade svjedoče o kvaliteti našeg dizajna. Sudjelovanje u Boardu Icograde svjedoči o tome da smo u stanju biti lideri struke i stvaraoci njene budućnosti.

Skupština Icograde u Pekingu 2009. ocijenila je da bi dizajneri morali, a ne samo mogli imati globalni utjecaj, no pitanje je kakav uopće utjecaj dizajneri imaju u svojim zemljama.

Babaja dolazi iz ugledne zagrebačke intelektualne obitelji, a predstavnica je onog dijela svoje generacije koji je dao od sebe više nego drugi mladi intelektualci na svjetskoj sceni, ne samo dizajnerskoj. Zato nas je zanimao i njezin životni put, mladost, školovanje, stvaranje ideala.

Inovativno promišljanje

Kakva je moć dizajna?

Dizajneri znaju da njihova uloga nije stvaranje artefakta, već inovativan način promišljanja koji nazivamo dizajnom. I dalje se mučimo s edukacijom društva o toj ulozi čimbenika progresivnih promjena, jer nas i u 21. stoljeću mnogi još uvijek doživljavaju kao dekoratere. Zadatak koji je pred nama je pokazati konkretno koliki je učinak dizajna na širi segment ekonomije, socijalnih promjena itd. Dizajner mora biti društveno angažiran i odgovoran.

Kakva je slika današnjeg dizajna, koji je dizajnerski žanr danas u središtu zanimanja?

Dizajn kao relativno mlada struka razvija se velikom brzinom. Kad je osnovana, Icograda je bila profesionalno udruženje za grafički dizajn. S vremenom su se u to uključile i edukacija i promocija. Prije nekoliko godina od grafičkog dizajna prešli smo na dizajn vizualnih komunikacija. Nove uloge postale su one u zagovornika pri međunarodnim organizacijama kao što su UN, Unesco itd. i definiranja i razvoju dizajn-ekonomije i dizajn-menadžmenta, komunikaciji s vladama i ostalim strukturama. U ovom trenutku više ne govorimo o dizajnu kao disciplini, nego kao o moćnom pokretaču promjena i strateški važnom čimbeniku u rješavanju problema i unapređenju kvalitete života na globalnom nivou. Kako je struka evoluirala, danas smo svjesni i činjenice da se brišu granice između tradicionalnih disciplina dizajna, danas dizajn sagledavamo holistički, kao integrirano promišljanje unutar proširenog područja prakse.

Što nama nedostaje, a što je naša prednost i imamo li je uopće kad je o dizajnu riječ?

Hrvatska ima fantastične dizajnere, samo to nitko ne cijeni dovoljno. Potencijal kreativaca u ogromnom je nesrazmjeru s mogućnostima koje imaju. Ne postoje nacionalna strategija dizajna ni strukturalna podrška. Ta uloga ostavljena je strukovnim udrugama – zagovaranje dizajna svodi se na nekoliko pojedinaca. Oni koji o dizajnu odlučuju često za to nisu educirani, nemamo instituciju koja bi na pravi način nosila mandat dizajn-centra, izborila strategiju dizajna i integrirala ga u razvojni plan države. U više sam navrata govorila o tome, nudila iskustva iz svijeta, ali nitko nije bio zainteresiran. Ovako razgovaramo samo dizajneri s dizajnerima, što je besmisleno.

Snažan protukandidat

Vaša je strategija očito jako dobro prihvaćena?

Prošle godine predsjednica Icograda dala je ostavku usred financijske krize i zamoljena sam da preuzmem vodstvo. Napravila sam stratešku evaluaciju organizacije. Kao organizacija (s više od 200 članova iz 67 zemalja) postalo mi je jasno da se moramo okrenuti konkretnim koristima za članstvo. Nova strategija temeljena je na ideji da članovi imaju veći utjecaj na stvaranje programa. Najveća promjena dogodila se zaključkom kako se profesija toliko promijenila da je Icograda morala evoluirati kako bi ostala u korak s vremenom – postali smo multidisciplinarni. Ta povijesna odluka donesena je na naš 50. rođendan i vjerujem da će inkluzivni, integrirani i holistički pristup dizajnu omogućiti uspješnih idućih 50 godina. Bila sam svjesna da je ovo radikalan pomak, dosta je ljudi još uvijek emotivno vezano uz pojam grafičkog dizajna, i bila sam spremna uspjeti ili propasti s tim programom. Kad radite toliko, ne znate vidi li to itko drugi, tako da me dirnulo kad su mi članovi na glavnoj skupštini zahvalili za to da sam spasila organizaciju i digli se na noge u ovaciji koja je trajala minutama. U tom sam trenutku shvatila koliko sam sebe ugradila u Icogradu i koliko to kolege iz cijeloga svijeta cijene. Imala sam snažnog protukandidata iz Malezije za mjesto predsjednika, izabrana sam s čak 96 posto glasova. Radujem se, tim više što mislim da je to ogromna čast i promocija za hrvatski dizajn i zemlju.

Gdje ste odrasli, tko su mama i tata, gdje ste se igrali, tko su vam bili idoli i ideali, kako se to mijenjalo sa školovanjem...

Odrasla sam u Zagrebu, u kojem sam i rođena. Otac mi je bio redatelj Ante Babaja, a mama Mia je profesorica francuskog i komparativne književnosti. Iako razvedeni otkad sam bila beba, oboje su radili na ADU i kao mala najviše sam uživala kad bih mamu uspjela nagovoriti da me, umjesto u vrtić, povede sa sobom na posao. Muvala sam se posvuda, obožavala sam sjediti u montaži i gledati proces. Kad sam imala šest godina, u životu mi se pojavio moj poočim Radovan Ivančević, povjesničar umjetnosti i moj “drugi tata” – često kažem da je on bio moj “spiritualni otac” jer je uvelike formirao moj način razmišljanja, otkrio mi svjetove vizualnog i umjetnosti.

Ako trebam izdvojiti nekog kao mog idola, to je bio on (drugi je bio D. Bowie). Od Radovana sam definitivno dobila širinu mišljenja te etičke kriterije u struci, dok me mama naučila profesionalnoj disciplini, važnosti detalja i užitka u malim stvarima. Tata je bio introvertirana osoba, s nevjerojatnim poznavanjem filma, literature i klasične glazbe. Mislim da sam naslijedila njegov umjetnički senzibilitet. Nasreću, roditelji su me kao dijete poticali na učenje jezika, što je ogroman kapital danas kad za Icogradu radim posao koji uključuje puno diplomacije i kad s lakoćom mogu razgovarati s kolegama, ali i ministrima i premijerima na nekoliko jezika.

Zarazila se fotografijom

Gdje ste se školovali? Što vam je najvažnije bilo na studiju u Beču?

Pohađala sam osnovnu klasičnu školu i poslije Jezičnu gimnaziju. Zadnju godinu srednje škole provela sam u SAD-u i tu sam se “zarazila” fotografijom, tako da sam prvu samostalnu izložbu fotografije u Galeriji SC imala sa 19 godina. Htjela sam studirati fotografiju, ali kod nas nije postojao taj studij pa sam htjela upisati kameru na ADU, ali tata se zaprijetio da mi to ni ne padne na pamet. Upisala sam Studij dizajna u Zagrebu i u Beč otišla sasvim slučajno, ne očekujući da ću proći prijamni. Jako sam se iznenadila kad su od 300 mapa na ispit pustili nas 12. Nakon ispita od tjedan dana primili su samo nas troje.

Moji su pali u šok jer nismo imali sredstava za studij tamo. Nasreću, sustav ispita bio je drukčiji i mogla sam sama odrediti kad ću što polagati pa sam u dvije godine dala ispite za sve četiri i ostala mi je samo klasa. To se pokazalo spasonosnim jer četvrtu godinu nisam imala više od čega živjeti u Beču pa sam radila u Zagrebu kao fotograf, uz rad za klasu i jednom tjedno ujutro putovala u Beč i navečer se vraćala. No, sve se to isplatilo jer je studij bio fantastičan. Iako je to bila prva Akademija primijenjene umjetnosti s jakom tradicijom, već je tada razumjela da segmentirani pogled na dizajn daje ograničene rezultate, tako da smo bili potaknuti odlaziti u druge klase i raditi projekte sa scenografima, arhitektima, modnim dizajnerima itd. Jako sam uživala u tome i upijala sve, od kostimografije do izrade filma i danas mi to i te kako puno koristi u poslu.

Radili ste za jake tvrtke...

I danas sam kreativna direktorica Unex grupe / Havas Zagreb koja je najjača hrvatska agencija. S druge strane, kao volonterka radim i s malim udruženjima te zemljama u razvoju i pomaže mi da imam uvid u obje sfere. Počela sam kao samostalni umjetnik i godinama se susretala s problemima pukog preživljavanja. Radila sam i u izdavaštvu, kulturi i agencijama tako da razumijem probleme svih tih segmenata, što koristi u poslu koji radim za Icogradu.

Iskreno, ovo što radim za Icogradu ne bi bilo moguće da ne radim u Unexu koji me svesrdno podržava u tome i tolerira moja putovanja i izostanke. Moja šefica Andrea Šumanovac žena je koja je od ničeg stvorila najjaču agenciju u zemlji i jako dobro razumije izazove s kojima sam se susretala te me inspirira svojim optimizmom i snagom. Rad u Icogradi je volonterski i sama moram podmirivati troškove putovanja što bi bilo nemoguće da nemam stabilan posao.

Ispunjen život

Jeste li i obiteljska žena?

Da, u smislu da mi je obitelj važna, ali nisam udana i nemam djecu. Izgubila sam i oca i poočima, ali jako sam bliska s majkom. Tu je i Archibald, šestogodišnji terijer koji je moja “beba”. No, mislim da nije bitno jesmo li sami, nego znamo li kvalitetno živjeti sami sa sobom. Znati biti sam u gomili, ali i ispuniti svoju tišinu, da parafraziram Baudelairea. Moj je život vrlo bogat i ispunjen – puno putujem, obožavam čitati i gomilam knjige, uživam kuhati te stalno učim nešto novo, tako da trenutačno učim hebrejski jezik i sa strašću argentinski tango...